Oligoelement bakar – snažni antioksidans

Bakar je esencijalni mineral u tragovima (oligoelement) potreban za normalnu funkciju organizma, za rast i tijek mnogih metaboličkih procesa. Kao oligoelementi ili mikroelementi definiraju se oni kojih u organizmu ima manje od 0,01 posto od ukupne tjelesne mase. Za oligoelemente je karakteristično da se njihovo djelovanje umnožava, odnosno, vrlo mala količina utječe na stanje cijelog organizma.

Do danas je poznato trinaest esencijalnih elemenata u tragovima potrebnih za normalnu funkciju ljudskog organizma. To su: željezo, bakar, cink, krom, mangan, fluor, jod, stroncij, molibden, kobalt, selen, nikal i vanadij.

Minerali su, kao i mikroelementi i proteini, važni za stalnu izgradnju enzima te njihovu aktivaciju. Međusobno su funkcionalno povezani pa primarni deficit jednog dovodi do promjena u metabolizmu drugog minerala.

Bakar u organizmu

U tijelu čovjeka ima od 100 do 150 mg bakra. Nalazi se u različitim tkivima, a najviše ga ima u jetri, mozgu (više u sivoj tvari), srcu, bubrezima, kosi i noktima. Dnevna potreba čovjeka za bakrom je oko 2miligrama. U organizam se unosi hranom, a apsorbira se u gornjim dijelovima tankog crijeva. Apsorbirani bakar u krvi je od 90 do 95 posto vezan za protein ceruloplazmin, a ostatak za albumin. Nakon apsorpcije u crijevima prenosi se krvlju u jetru. Sudjeluje u aktiviranju i izgradnji niza važnih enzima. Iz organizma se eliminira stolicom i manjim dijelom urinom.

Uloga bakra

Premda je bakar element kojega ima u organizmu u malim količinama, ipak je metabolički važan za funkciju aktivnog centra niza enzima, a samim time za biokemijske procese unutar stanica pojedinih tkiva i organa:

• prisutan je u enzimima važnim za metabolizam željeza
• potreban je za sintezu hemoglobina (crvenog pigmenta krvi) i normalnu eritropoezu (stvaranje eritrocita)
• aktivira enzim SOD (superoksid dismutazu) koji je jak antioksidans te neutralizira slobodne radikale nastale tijekom oksidacije
• važan je za procese staničnog disanja jer se ugrađuje u enzim citokrom c oksidazu
• sudjeluje u pigmentaciji kože i kose (preko enzima tirozinaze)
• pomaže u razgradnji stresnih hormona (kateholamina: adrenalina, noradrenalina i dopamina) aktiviranjem enzima monoaminooksidaze (MAO)
• zajedno s vitaminom C važan je u proizvodnji elastina (proteina) i izgradnji vezivnog tkiva
• funkcionalno je povezan sa željezom, manganom i kobaltom (koji ulazi u sastav vitamina B12), a svi oni zajedno pomažu u njegovoj apsorpciji.

Smanjena koncentracija bakra u serumu vezana je uglavnom za smetnje u apsorpciji ili promjene u izlučivanju. Rjeđe je riječ o nedovoljnom unosu jer se današnjom raznolikom prehranom uglavnom dnevno unese preporučenih oko 2 mg bakra.

Deficit bakra praćen je slabokrvnošću, bljedilom i smanjenom pigmentacijom kože, a nalazimo ga kod:

• nedonoščadi (prematurusa)
• malapsorpcije
• malnutricije
• kroničnih proljeva.

Deficit bakra znači sniženu koncentraciju bakra u krvi i sniženu koncentraciju ceruloplazmina. Poremećaj metabolizma bakra nalazimo kod nasljednih metaboličkih bolesti koje prati metabolički poremećaj u kojem dolazi do taloženja bakra u gotovo svim tkivima, a posebice u jetri, bubrezima, mozgu i rožnici oka (Wilsonova bolest). Ispitivanja su pokazala da je glavni uzrok nagomilavanja bakra u organizmu smanjeno stvaranje proteina ceruloplazmina koji veže bakar u krvnoj plazmi i koji ima funkciju enzima zaduženog za regulaciju ne samo apsorpcije nego i izlučivanja bakra. Smanjene vrijednosti ceruloplazmina u krvnoj plazmi potvrđuju dijagnozu te bolesti kod koje dolazi do povećanja apsorpcije u tankom crijevu, a smanjenog izlučivanja putem žuči, zbog čega se najveći dio bakra taloži najprije u stanicama jetre, a poslije i u drugim tkivima. Terapija se provodi lijekovima koji “vežu” bakar.

Bakar u zimskoj prehrani

Tijekom zime organizam jedan dio energije troši za termoregulaciju. S druge strane, zbog niskih temperatura skloniji je upalama i virozama pa se prehranom nastoji osnažiti imunološki sustav. Zimi se češće boravi u zatvorenom prostoru, nerijetko pregrijanom ili pak slabo grijanom, rijetko prozračivanom ili čak u zadimljenom. Izbor sezonskih namirnica je manji pa je i prehrana jednoličnija. Jedan od načina prilagodbe organizma sve hladnijim danima je i izbor namirnica bogatih vitaminima, mineralima i mikroelementima.

Kako smo spomenuli, bakar ima važnu ulogu u aktiviranju brojnih enzima koji pomažu metabolizmu naših stanica.

Namirnice koje inače sadrže bakar su: riba i plodovi mora, iznutrice, mahunarke, integralne žitarice, koštuničavo voće, suho voće, orašasti plodovi, gljive, kakao i tamna čokolada, sjemenke suncokreta i sezama, ali i maslačak, kadulja i matičnjak koji se mogu koristiti kao čajevi.

Zanimljivo je da neki plodovi koje ubiremo u prirodi u kasnu jesen i pred zimu sadrže visok udio bakra (više od 0,13 mg/100 g suhe tvari). To su primjerice kesten, orasi, dunje, kruške, mušmule, gljive ili, premda nije domaća vrsta voća, datulje koje se upravo sada ubiru svježe, a na naše tržište dolaze najčešće sušene iz Tunisa ili rijetko svježe iz Izraela. No dobra strana je da i naše sušeno voće obiluje bakrom kao što su primjerice grožđice, suhe smokve i suhe šljive. O grožđicama i smokvama već je bilo govora, dok su šljive još uvijek pomalo zapostavljene i zaboravljene.

Šljiva

Šljiva (Prunus domestica L) je voće iz skupine koštunica i zajedno s marelicama, breskvama, bademima, trešnjama i višnjama pripada rodu Prunus. Narodni nazivi su joj: bistrica, modrica, cerpika, crnošljiva, cepača, mađarka, požegača, čitlovka.

Šljiva potječe iz Azije. U trećem stoljeću prije naše ere šljiva je kao i mnoge biljke iz Azije prispjela u Grčku s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga. Rimljani su je potom kao kulturu preuzeli od Grka i u južnoj Italiji imali uređene nasade šljiva koje su proširili za vrijeme svojih ratnih pohoda i sjevernije od Alpa. Već u 16. stoljeću uvozile su se iz Sirije i koristile kao lijek. Karlo Veliki svojim poznatim naredbama pobrinuo se za proširenje i uzgoj više od 600 biljaka među kojima i ljekovite šljive. Vrijednost suhih šljiva posebno je prepoznata u Portugalu i Nizozemskoj gdje su u sušenom obliku u službenoj upotrebi. U susjednoj BIH je to nacionalna vrsta voća i zaštitni znak s posebno razvijenim načinima prerade i sušenja.

Sastav ploda: svježi plod šljive u 100 grama sadrži oko 80 g vode, 10 grama ugljikohidrata, 0,6 grama bjelančevina i oko 1,8 grama vlakana. Od vitamina najviše ima betakarotena (provitamina A), i to oko220 mikrograma, te vitamina B skupine: B1, B2, B3, B6 i vitamina C. Mineralnom kartom dominira kalij, zatim fosfor, kalcij, magnezij, natrij, željezo i bakar, a u tragovima kobalt i mangan. Svjež plod ima oko 46 kalorija na 100 grama, dok sušeni ima oko 161 kaloriju.

Suhe šljive u 100 grama sadrže oko 23 grama vode, 2,4 grama bjelančevina, 40,1 gram ugljikohidrata, 16,1 gram vlakana i četiri puta više minerala: kalija, kalcija, magnezija i fosfora nego svježi plodovi. Sadrže oko 0,16 miligrama bakra te sve vitamine kao svježi plod osim vitamina C.
Zbog obilja vitamina, minerala, dijetetskih vlakana i prirodnih šećera plod šljive pridonosi poboljšanju i raznolikosti pravilne prehrane.

Ljekovito djelovanje

Bilo da se koriste svježe ili kuhane, šljive pospješuju probavu. Sadrže pektine (topljiva dijetetska vlakna) koja u doticaju sa sluznicom bubre te olakšavaju redovito pražnjenje crijeva. Kod opstipacije i neredovite stolice dovoljno je uvečer namočiti od 5 do 6 suhih šljiva i ujutro ih uzeti natašte ili kao dio doručka. Pomažu u jačaju imuniteta i poboljšanju krvne slike, poglavito kod niskog željeza i slabokrvnosti. Pripravci organskoga tekućeg željeza sadrže u sebi i ekstrakt šljive. Prema ORAC (Oxygen Radical Absorbance Capacity) klasifikaciji antioksidacijskog kapaciteta namirnica šljive zauzimaju visoko treće mjesto i poželjno ih je što češće konzumirati.

Zdrav međuobrok prikladan i za putovanja
Suhe šljive bez koštica koje nisu pretvrde jednostavno nadjenite polovicom jezgre oraha. Pospremite u vrećicu i ponesite na posao, u školu ili na fakultet. Ove male energetske loptice pomoći će u očuvanju mentalne izdržljivosti i jačanju koncentracije, a koristili su ih hodočasnici na zahtjevnim i dugotrajnim putovanjima, primjerice u Meku i Medinu.

Šljive u svakodnevnoj prehrani

Najčešće se konzumiraju svježe i sušene, ali i kao prerađeni proizvodi kao što su pekmez i rakija (šljivovica). Upotrebljavaju se i za izradu tradicijskih slastica: pita, savijača, okruglica (knedli). Ukuhani (koncentrirani) sok, poput ukuhanog jabučnog soka, može se koristiti kao prirodno sladilo. Sušena šljiva dobra je i u kombinaciji sa slanim jelima, primjerice u mesnim umacima ili kao nadjev za meso.

Recepti

Kaša od prosa sa suhim šljivama

Sastojci:

• 250 g prosene kaše
• 1 l malomasnog mlijeka
• 150 g suhih šljiva
• mljeveni cimet
• prstohvat soli
• oprana prosena kaša.

Kad se kaša skuha, stavi se u zdjelice i poslužuje mlaka.

Kompot od suhih šljiva i jabuka

Operite i ogulite od 2 do 3 veće jabuke i od 3 do 4 suhe šljive, stavite u 1 litru vode i pustite da kuhaju desetak minuta. Dodajte klinčiće ili mljeveni cimet po želji. Ako volite kiseliji okus, kad se kompot malo ohladi, možete dodati i nekoliko kapi limuna.

Kolač od suhog voća

Sastojci: 200 g prosa, 200 g zobenih pahuljica, 100 g brašna T850, 100 g suhih šljiva, 100 g smokava, 100 g grožđica, 1 prašak za pecivo, 1/2 dl ulja, 1 dl soka od malina.

Priprema: proso skuhati, dodati zobene pahuljice (sitno granulirane), brašno, prašak za pecivo, ulje i sok od malina. Sve zajedno pomiješati i peći 30 minuta na 180°C. Kad se kolač ohladi, na pečeni dio dodati voće koje smo prethodno oko 10 minuta držali namočeno u vodi s malo soli, a potom nakratko skuhali i nakon toga samljeli ili sitno narezali.

Preljev: 1/2 litre sirupa od malina, 1/2 l vode, 4 žlice agar-agara prokuhati 10 minuta, preliti preko kolača, staviti da se stisne i pustiti da polako dobije želatinoznu strukturu dok se hladi.