Cjepivo – kako i gdje nastaju cjepiva

Što je to cjepivo

Cjepivo je pripravak koji se daje za izazivanje zaštite i dugotrajne imunosti tijela protiv bolesti stimuliranjem proizvodnje antitijela. Mora se koristiti jedan ili više mikrobnih antigena kako bi se došlo do značajnijeg poboljšanja imuniteta. Glavna svrha cjepiva je postići, od strane samog organizma, proizvodnju antitijela i aktivaciju T-stanica specifičnih za antigen. Uspješna imunizacija stoga treba osigurati zaštitu od buduće infekcije identificiranim patogenima. Stoga je cjepivo specifično a jednu bolest, ali ne i za drugu.

U nekim pripravcima cjepiva mogu biti prisutni ili dodati sljedeći pomoćni sastojci: adjuvansi, za stimuliranje imunološkog odgovora, antibiotici, kako bi se spriječio rast bakterija tijekom proizvodnje i skladištenja cjepiva, formaldehid, koji se koristi za inaktivaciju bakterijskih produkata, itd. Cjepiva su jedna od najvećih dostignuća koja je postigla suvremena medicina. Cjepiva su zaslužna za spašavanje velikog broja ljudi od raznih bolesti. Bez cjepiva neke se bolesti ne bi mogle iskorijeniti, poput malarije. I u borbi s koronom cjepiva su veoma važna.

Cjepivo i njegova učinkovitost

Cjepivo ima sposobnost da inducira specifična antitijela, a ta se sposobnost naziva imunogenost. Protutijela proizvode B limfociti koji se transformiraju u plazma stanice. Vrijeme potrebno za indukciju antitijela je 2 do 3 tjedna nakon cijepljenja. Ova proizvodnja antitijela postupno se smanjuje nakon nekoliko mjeseci ili godina. To je mjerljivo i mjerenje može koristiti u određenim slučajevima kako bi se utvrdilo je li ispitanik učinkovito cijepljen. Broj memorijskih B limfocita, koji ne luče, ali specifično reagiraju na prezentaciju antigena, ne varira tijekom vremena.

To omogućuje induciranje dugotrajne zaštite, jer se reaktivacija imunosti pamćenja tijekom nove infekcije tada odvija za nekoliko dana. Međutim, pojedino cjepivo ne izaziva stvaranje antitijela, već pokreću zaštitnu reakciju staničnog imuniteta. Iako cjepiva garantiraju veliku razinu zaštite od bolesti za koju su namijenjeni, ipak postoji određena šansa da se cijepljena osoba zarazi baš tom bolešću, ali će njezine nuspojave u većini slučajeva biti blaže. To se najbolje vidi na primjeru korone.

Cjepivo i njegov razvoj

Potpuni razvoj obično je vrlo dug proces, koji se obično broji u godinama, s nekoliko uzastopnih faza: pretklinička faza (isključuje pokuse na ljudima), tri kliničke faze (s pokusima na ljudima), faza administrativne autorizacije, faza industrijske proizvodnje, faza cijepljenja i završna faza farmakovigilance. Svako cjepivo mora proći sve naveden faze. U prošlosti je pretklinička faza započinjala pokusima na životinjama koji su se pokazali razočaravajućim u predviđanju učinkovitosti cjepiva. Trenutno se počinje s eksperimentiranjem na ljudima mnogo ranije, to se zove eksperimentalna ili translacijska medicina. Ovaj razvoj mora poštivati različite faze kliničkog ispitivanja cjepiva. Istraživači prvo moraju odabrati način primjene: nazalni, oralni ili injekcijski. Ovaj izbor može ovisiti o odabranom vektoru, antigenu, adjuvansu ili drugim parametrima. Ako je odabran način ubrizgavanja, morate odabrati i koju injekciju: intradermalno, potkožno ili intramuskularno. Svako cjepivo se razvija u znanstvenim institutima ili u tvrtkama specijaliziranim za proizvodnju cjepiva. Sve tvrtke moraju dobiti dozvolu od nadležnog ministarstva.