Dosada i lijenost

Što je dosada?

Bolje je biti neuljudan nego dosadan. — William Shakespeare

Dosada je gora od straha. Predstavlja najneugodniji doživljaj koji moždani ustroj jednostavno ne može podnijeti jer je to mentalno osiromašenje do ništice. I mozak se nastoji popuniti najrazličitijom drugim sadržajima. To može biti, ako imamo sreću, neka ugodna uspomena ili nadanje odnosno maštanje. No češće se u prazan mozak ubaci doživljaj koji izaziva strah, gađenje, agresiju ili kakvu drugu neugodnost. Bolje i zlo nego ništa, rezonira mozak. Otuda je dosada polazište najneugodnijih i najstrašnijih planova i, nažalost, njihova ostvarenja. Kako dolazi do dosade? Što je dosada? To je prestanak svakog uključivanja. Nema više povezanosti između razmišljanja i bilo kojega objekta. Mozak se više ne bavi ni jednom stvari jer je prestalo svako zanimanje za bilo što. Ništa nije dovoljno zanimljivo da bi privuklo našu pozornost.

Mozak živi na prazno i prihvaća, kako je na početku rečeno, i najstrašnije sadržaje. Bolje išta nego ništa. Ti nam sadržaji, nedvojbeno, smetaju, ali ne toliko koliko prazan mozak i mi ostajemo pri razmišljanju o zločinima, sjećamo se neugodnih doživljaja, “dozivamo” opasnosti te doživljavamo stravu. No je li, doista, u pitanju samo prazan mozak? Ne, nego je znatno oslabila volja da se priključimo bilo čemu ili bilo kome. Jedino nas snažni podražaji mogu još, ne zadugo, uz nešto priključiti. A to su onda strave i grozote. Kod dosade, dakle, nije odgovornost u gubitku ideala nego u nestanku usmjerenja prema bilo kojem objektu. Nije u pitanju, dakle samo prazan mozak, već nestanak volje, a s njom i pozornosti. Tu tvrdnju najlakše je objasniti na meditaciji. Meditacija je, zapravo, pražnjenje mozga. Niti jedna misao nam ne treba biti važna.

Mi namjerno odbacujemo sve, izbjegavamo vezivanje, prianjanje. Ništa nam ne smije biti važno. I tada čekamo… čekamo da iz intuicije dođe ideja koja nam više ili manje svjedoči o rješenjima naših problema ili nas ta ideja, kada je riječ o kontemplaciji, upućuje na životni smisao. Namjerno smo se, dakle, isključili. Ali meditacija nije dosadna. Zašto? Zato što smo sačuvali potpuno usmjerenje pozornosti na – ništa. Nije, znači, važno što smo izgubili sadržaj; ostala nam je pozornost. Održati pozornost na ničemu možemo samo s jakom voljnom. Ovdje postoji namjera, jaka odlučnost da se ni na što ne misli, da se čeka nepoznato, da se ostane budan. Zaspimo li, tada smo pobjegli iz iščekivanja. Meditacijom razvijamo sposobnost čuvanja pune svijesti i snažne pozornosti ni na čemu. I ta se sposobnost postupno uvježbava. U meditaciji nema ni traga dosadi. Štoviše, snažno smo zainteresirani u očekivanju nepoznatog.

U izbjegavanju dosade tijekom svagdašnjice nije nam potreban toliki trud zadržavanja pozornosti ni na čemu. Mi možemo odabrati bilo koji objekt koji je u našoj okolini, koji je na nama, ili još bolje, koji je u nama. To može biti list na drvetu, prst na nozi, ritam disanja ili neka osoba u našem sjećanju. I tada taj objekt nastojimo zadržati u našem pamćenju. “Otplovit” ćemo nekamo drugdje, možda na zanimljiviji objekt pozornosti. No to ne smijemo dopustiti. Jer nakon novog objekta pozornosti dolazi drugi, pa treći pa se nižu razni drugi objekti i oni odjedanput postaju nezanimljivi te počinje slabiti pozornost, gubi se volja i pojavljuje se dosada. Stoga prepoznajmo što prije izmjenu objekata pozornosti i vratimo se svjesno, uz voljni napor na početni objekt pozornosti. Mi taj objekt samo promatramo. Ne sudimo niti zaključujemo jer zaključak pripada već drugom objektu. Promatramo, dakle, listić, disanje, ideju o ljubavi i slično bez sudova, bez zaključaka. Eto, prikazan je put kojim se suzbija dosada. Da ponovimo, taj put nema zadaću tražiti nove objekte interesa ili nove ideale. Dosadu otklanjamo svjesnim i voljnim naporom usmjeravanja pozornosti na – bilo što. Želimo li više saznati o vlastitom doživljaju dosade odgovorimo na sljedeća pitanja kratkim opisima, natuknicama:

1. Na što vas asocira riječ dosada?
2. Što je prema vašem mišljenju dosada?
3. Navedite neko upečatljivo sjećanje iz djetinjstva vezano uz dosadu (ukoliko ga imate).
4. Kada za nekoga kažete da je dosadan?
5. Kada za nešto kažete da je dosadno?
6. Koji je pojam (pojmovi) prema vama suprotan pojmu dosada?
7. Postoje li u hrvatskom jeziku sinonimi pojma dosada? Ako da, navedite ih.
8. Može li se prema vašem mišljenju suzbiti dosada? Ako da, kako?
9. Je li dosada prema vašem mišljenju nužno gubitak vremena (po potrebi obrazložiti)?
10. Ovisi li, prema vašem mišljenju, dosada više o osobinama ličnosti osobe koja se dosađuje ili o vanjskim podražajima /nedostatku podražaja (po potrebi obrazložiti)?
11. Osjećate li dosadu svaki put kada vam je nešto/netko dosadno/dosadan? DA / NE

Eric Hoffer navodi: “Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima. ” Ova nas rečenica usmjeruje na pravi izvor dosade. Mi obično za vlastiti doživljaj dosade krivimo nekoga drugoga, okolinu, ponajprije nedostatak zanimljivosti. Iz dosadašnjeg razmatranja vidljivo je da je najbolji lijek protiv dosade dobro razvijena sposobnost usmjeravanja pozornosti na bilo što, pa čak, u meditaciji, ni na što. Postoje li dosadni ljudi? Da, to su oni koje također muči osjećaj dosade. I oni stalno traže uzbuđenja u svojoj okolini. “Idu na živce” svojim nastojanjima da se uz nas prilijepe u traženju objekta svoje pozornosti. Ali kako imaju lošu sposobnost koncentracije, napuštaju ono što ih je do nedavno zanimalo i stalno traže nešto novo, pokazujući bez prestanka izrazito nezadovoljstvo. I takvi će ostati.

Neće naći ono što traže dok ne naprave pomak u sebi. Ako smo uspjeli naći lijek protiv dosade, pokažimo to drugima vlastitim primjerom. Kako je divno biti zainteresiran za sitnicu, za bilo što. Dosada se danas smatra tzv. uredskom bolešću. Više od 15% zaposlenika boluje od dosade, što znatno smanjuje radnu učinkovitost. Stoga se u mnogim poduzećima, na Zapadu, primaju samo oni novi zaposlenici koji u eseju, koji je test pri zapošljavanju, mogu navesti vezu između osobnih interesa i karaktera rada u instituciji u kojoj se žele zaposliti. Kako biste saznali je li u vašim poslovnim prostorijama zavladala nova uredska bolest zvana dosada, odgovorite na sljedeća pitanja. Odgovorite li na većinu njih afirmirajuće, onda vam je na poslu dosadno i podložniji ste depresijama.

1. Obavljate li privatne obveze tijekom radnog vremena?
2. Osjećate li da nemate dovoljno izazova na poslu?
3. Pretvarate li se katkad da ste zauzeti?
4. Jeste li poslije posla često premoreni iako u toku radnog dana niste bili izloženi posebnom stresu i niste morali obavljati dodatne obveze?
5. Jeste li nesretni sa svojim poslom?
6. Smatrate li da je vaš posao nevažan?
7. Biste li posao koji obavljate mogli završiti ranije nego što to trenutačno činite?
8. Bojite li se promijeniti posao samo zbog straha od manje plaće?
9. Dopisujete li se putem e-maila s prijateljima tijekom radnog vremena?
10. Zanima li vas posao samo površno?

Dosadno nam je, nestala je sposobnost koncentracije na bilo što jer nemamo volje, što je rezultat lijenosti. Lijenost je nedostatak volje za aktivnost. To je nedjelovanje, odnosno, izbjegavanje bilo kakvog posla, dužnosti i obveze. Lijen čovjek u svom srcu izbjegava svaki napor. I posljedica toga je dosada. Lijenost je jedan od sedam glavnih grijeha. Zašto? Lijen čovjek je trom, pospan. Nije budan i nije usmjeren na traženje i očekivanje istine koju nalazimo tijekom meditacije ili čak tijekom koncentracije na bilo koji objekt. Spoznaja istine, za vjernike je to Bog, moguće je samo ako joj idemo u susret, ako je čekamo, ako smo budni.

Lijen čovjek neće dosegnuti istinu, tj. Boga jer istina se ne nameće, nju treba potražiti. I stoga se lijenost smatra jednim od glavnih grijeha jer ne vodi spoznaji Boga. Za to “putovanje” ne treba meditirati. Bog je svugdje, u svakom listiću, u svakom dijelu nas, samo ga treba tražiti. Ta imamo slobodnu volju. Ako je izvor lijenosti u depresiji ili strahu, tada krenimo na liječenje. Spoznaja istine, bez obzira na to kako je zvali, izvor je naše radosti jer je istina životni smisao. Istinu ne trebamo filozofski definirati, a to je i nemoguće. Trebamo je samo doživjeti – što je nešto više od osjećaja. Da bismo se mogli uputiti prema toj istini, odbacimo lijenost, vježbajmo koncentraciju i život će postati sretan bez one najteže prijetnje koju zovemo dosadom.