Emocionalna inteligencija u zdravstvu

Što se do sada smatralo inteligencijom?

Inteligencijom se još donedavno smatrao onaj racionalni dio nas.

Spomenimo najvažnije aspekte inteligencije:

1. snalaženje u novoj situaciji,
2. osjetljivost na probleme,
3. razlikovanje bitnog od nebitnog,
4. veća sposobnost da opravdamo svoje (i pogrešne) stavove, predrasude i pogreške,
5. veća sposobnost da koristeći svoju racionalnu inteligenciju objasnimo svoj neuspjeh ili propust opravdavajući ga nekim dobrim i uvjerljivim razlogom. Pri tome sakrivamo pravi razlog svojeg neuspjeha, a otkrivamo samo onaj koji izgleda prihvatljivo i koji nas opravdava i štiti,
6. iznadprosječno inteligentni ljudi često ne zamjećuju niske, lukave udarce pa se lošije snalaze u jednostavnim, a samo za njih, teškim situacijama.

Ili ukratko:

Racionalna inteligencija je sposobnost koja nam omogućuje razumijevanje nove situacije i uočavanje mnogih (ne)prilika u kojima smo se našli.

Kao što je paun dobio svoje divno perje, tako smo i mi uglavnom naslijedili svoju racionalnu inteligenciju. Zato se njome ne trebamo šepiriti. Za nju nismo zaslužni. Naše su zasluge jedino u pametnom iskorištavanju naše racionalne inteligencije.

Pokazalo se ipak, da nam ona nije dovoljna u životu i radu jer su neki vrlo inteligentni ljudi ipak nedovoljno uspješni u svom poslu i životu.

Zašto?

Jedan od važnih čimbenika naše (ne)uspješnosti je emocionalna inteligencija. Emocionalna inteligencija je način na koji se koristimo svojom racionalnom inteligencijom, a sastoji se od:

1. razumijevanja svojih i tuđih emocija,
2. samosvijesti,
3. samodiscipline,
4. revnosti,
5. sposobnosti samo-motiviranja,
6. empatije (suosjećanja).

Suosjećanje je sposobnost da prepoznamo ono što osjeća netko drugi. To je možda sama srž emocionalne inteligencije. Nakon što smo suosjećali s nečijom emocijom, možemo znati je li naš sugovornik naprimjer: veseo, posramljen, uvrijeđen, zadovoljan, nemiran, nesiguran, zabrinut, tužan, anksiozan, nesiguran…

Kako ćemo znati da smo dobro postupili ako ne suosjećamo s osjećajima našeg sugovornika i ne primjećujemo kako (ne)prima ono što mu govorimo?

Ono dobro kod emocionalne inteligencije jest to da se ona može učiti i dopunjavati pa se ne moramo zadovoljiti samo onim što smo naslijedili već je i sami možemo izgrađivati.

Emocionalna inteligencija služi nam za:

• vlastitu dobrobit
• u komunikaciji s drugima.

Emocionalno inteligentna osoba stvara jasnu, otvorenu, poslovnu komunikaciju. Tu se znaju osnovne stvari koje omogućuju ugodno, nestresno, a katkad i kreativno okruženje u kome svatko zna svoje mjesto, poslove i svoju ulogu. Svatko zna od koga dobiva pomoć, zaštitu i zadatke, na koga može prenijeti svoje zadatke, koga kontrolira, koga savjetuje i nadgleda, te tko je zadužen za izglađivanje sitnih sukoba i ispravljanje malih propusta.

Komunikacija je uhodana, zna se tko se kome i kada obraća poštujući hijerarhiju koja je u zdravstvu izuzetno važna i utemeljena na stručnim znanjima i kompetencijama.

Distancirano i službeno ne znači hladno i otuđeno. Distancirano i službeno znači profesionalno i do kraja jasno u pogledu toga tko kome daje zadatke i od koga se traže savjeti.

U živom i prosperitetnom životu neke poliklinike, doma zdravlja, bolnice ili bilo koje slične ustanove u zdravstvu, poštuje se radni i profesionalni protokol koji omogućuje da se elegantno i na potpuno definiran način odvija djelatnost.

Hijerarhija u zdravstvu, kao i u vojsci, policiji i vatrogastvu, služi tome da sustav komunicira glatko i uhodano kako bi se pacijenti, klijenti i korisnici usluga osjećali kao posjetitelji uređenog sustava koji u svakom trenutku izvrsno funkcionira. Sustav je na taj način samim svojim funkcioniranjem jamstvo pacijentu, rodbini ili prijateljima pacijenta da će baš tu dobiti odgovarajuću uslugu.

Neverbalni ili verbalni nemir koji nevješto prikriva sudionik sustava prenosi se na ostale prema načelu spojenih posuda, tj. inducirane emocije.

Biti pametan prema novijim istraživanjima znači biti emocionalno inteligentan i znati upotrijebiti svoje pozitivne emocije prenoseći tako drugima uvjerljivu poruku.

“Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali biti dovoljno ljut na pravu osobu, u pravo vrijeme, s pravom svrhom, i na pravi način – to nije lako. ” — Aristotel.

Ono što se naziva ljutnjom na poslu je nešto sasvim drugo od ljutnje na prijatelja i u obitelji. Na poslu uvijek čuvamo svoj autoritet poštujući autoritet našeg kolege bez obzira na to je li on netko od koga primamo ili dobivamo zadatke. Da bismo čuvali svoje i tuđe psihičko zdravlje, moramo voditi računa o sreći koju nam donosi njegovanje samopouzdanja, emocionalno punjenje, aktivno življenje i čuvanje granica. Sačuvamo li zdravu atmosferu svoje radne okoline, moći ćemo se posvetiti i našem osnovnom zadatku: radu s našim klijentima.

Emocionalna inteligencija u radu s pacijentima

Jeste li bili kad na nekom pregledu? Sigurno jeste. Kako je liječnik nakon pregleda komentirao vaše nalaze? “Pa gdje ste do sada bili? ” Ili: “Ovakvu cistu još nisam vidio? ” Ili: “Pa tko vas je kod mene poslao!? ” Ili: “Vid vam je oštećen, kako vi uopće možete raditi? ”

Jeste li skupili snage i odgovorili mu: “Mogu, doktore. Mogu. Svaki dan radim i gledam i slova i ljude. A za neke bi mi bilo draže da ih samo gledam, a da ih ne čujem? ” Ili ste možda bili nježniji i pristojniji pa ste rekli: “Vidim ja, doktore, vidim, čak i pišem knjige. I o vama ću nešto napisati. ” Ili ste se uplašili i stisnuli i tek navečer isplakali svoju tugu dok ste bili sami s jastukom?

Naravno da emocionalni šok koji liječnici spontano ili namjerno proizvedu kod svojih pacijenata pomaže da se pacijenti trgnu i uistinu se počnu brinuti o svom zdravlju. Katkad se liječnik izražava tako da svoja čuđenja, iznenađenja i zabrinutosti dijeli s nama, pacijentima, što možda pomaže da nam postanu bliži te ih lakše prihvatimo, njih i njihove toliko važne savjete.

Neki dan moja je prijateljica pala i hitna ju je odvela u bolnicu:

“Kako se zovete? ”

“Perica Perić. ”

“Fino. Znate li gdje ste? ”

“Ne znam. ”

“Znate li kako ste ovdje došli? ”

“Ne znam. ”

“Sad ćemo vam šivati glavu. ”

Je li taj razgovor bio prekratak? Je li trebalo još što objasniti? Je li hitnost zahvata ostavljala za to vremena? Teško je reći.

U zahtjevnom poslu jednog liječnika koliko ima prostora i vremena da se uspostavi kontakt s pacijentom i da se razmijeni barem minimum informacija?

Razmišljajmo o tome svi skupa: Zašto cvjeta “alternativa”? Pa možda je jedan od razloga što “alternativci”, barem oni spretniji i vještiji, razgovaraju sa svojim pacijentima, ulijevaju nadu, pokazuju da im je stalo. Njihovi “zahvati” manje plaše jer su katkad potkrijepljeni razgovorom s pacijentom, a baš razgovor koji zna sam po sebi, kao i svaki ljudski susret, biti ljekovit.

Pružanje medicinske usluge, naravno, širi je pojam od snimanja rentgenske slike ili šivanja glave.

Pokušajmo razumjeti liječnika, čiji je posao zahtjevan i opasan – stresan. Ali uspostavljanjem kontakta s pacijentom, koji također osjeća stres, možda bi se smanjila napetost i kod liječnika i kod pacijenta. Zato ljudi u zdravstvu ne trebaju svoju ozbiljnost naglašavati natmurenošću, srditošću ili pak nedostatkom vremena. Pravi autoritet stječe se brojem uspješnih operacija. Uspješna operacija bit će još uspješnija ako je pacijent lakše doživi, bude upoznat s onim što se događa. Ne volimo se baš često pozivati na pravni aspekt problema, ali možda ipak da kažemo: Nije li pravo pacijenta da se prema njemu ponašamo s respektom?

Suosjećajući i s pacijentima i s njihovim liječnicima, zaključujemo da moramo razumjeti i jedne i druge. Jedni se muče s bolom i strahom, drugi se muče s odgovornošću, jer u svojim rukama drže tuđe živote. Pacijenti zbog straha postaju agresivni ili samoagresivni. Liječnici zbog osjećaja odgovornosti i stresa čine svoje ponašanje ozbiljnim i racionalnim kako bi se maknuli od emocija koje bi mogle spriječiti učinkovitost njihova važnog zadatka. Mogu li se i jedni i drugi emocionalno inteligentno približiti da ne iziđu iz svojih profesionalnih i ljudskih uloga?

Svjesni smo toga da ljudi procjenjuju druge ljude iz perspektive svoje osobnosti. Pacijent koji je i sam ozbiljan i strog cijeni ozbiljnog i strogog liječnika, razumije ga i vjeruje mu. Pacijent koji je i sam blag i susretljiv traži blažeg i susretljivog liječnika. Naravno tu ne smijemo pomiješati vanjsko ponašanje i stvarnu brigu liječnika, koji npr. u 21 sat obilazi pacijente u sobi za intenzivnu njegu, a taj isti dan to jutro je operirao, poslije bio u viziti… i tko zna što još učinio u tom danu. Onaj tko razumije, itekako cijeni činjenicu da ga je kirurg nakon cijelog dana još došao navečer obići. Navečer je liječnik-kirurg zbilja bio umoran. A tko ne bi bio? Tražimo li previše od liječnika kad očekujemo da za vrijeme posjeta uputi pacijentu još i jedan osmijeh ili toplu riječ?