Govor tijela u pasa – ovako psi pokušavaju komunicirati s nama

Koliko puta ste se ulovili da razgovarate sa svojim ljubimcem? Iako ne govore istim jezikom kao i mi, oni ipak komuniciraju s nama i to vrlo sofisticiranom i potpuno razvijenom neverbalnom komunikacijom – govorom tijela.

Pogled, držanje, položaj repa i dlaka na tijelu, položaj ušiju – sve su to složene rečenice naših ljubimaca, njihove riječi.

Već prema izrazu na licu vašeg psa možete zaključiti je li raspoložen ili nije, zaigran, uplašen ili ljut.

Oči su kod opuštenih pasa “normalne” veličine. Čine li se oči većima, najčešći razlog je strah ili uzbuđenje. No kod pasa koji se osjećaju ugroženo i podređeno oči se čine manjima nego što jesu. Isto tako, čini li vam se da pas “škilji”, to može biti znak boli, ali i neke nepodopštine koju je učinio i zna da je uhvaćen u tome!

Psi se rijetko međusobno gledaju u oči. Primijetite li da vaš pas gleda drugog psa ravno u oči i da taj pogled traje dulje od nekoliko sekundi, najčešće to znači potencijalni agresivni ispad jednoga od njih, dok ljude najčešće gledaju ravno u oči i to smatraju “normalnim”, ponajprije ne bi li “vidjeli” što namjeravate s njima. Prijateljski raspoloženi psi gledaju se kratko, dovoljno ne bi li procijenili situaciju i raspoloženje onoga drugog. No izbjegava li vaš pas dulji pogled upućen vama – ja bih odmah krenula tražiti što je učinio, budući da to najčešće znači osjećaj krivnje zbog nečeg.

Uz pogled se vežu i ostali znakovi tijela, poput npr. položaja ušiju. Zainteresirani i znatiželjni psi podići će uši prema naprijed, a preplašeni i nepovjerljivi uši će imati ukočene i okrenute prema natrag, katkad položene sasvim uz glavu.

Usta kod pasa također imaju ulogu i govore. Opušteni psi imaju zatvorena usta ili blago otvorena. Ako vaš pas dahće, osim što se na taj način hladi, to može značiti i da je uzbuđen. Prijateljski raspoloženi psi često će vas polizati ili se očešati usnama i nosom o vas. Također, pogrešno mislimo da je svako pokazivanje zuba u pasa znak agresije. Psi agresiju pokazuju tako što podizanjem usne pokažu prednje zube i pritom načine i grimasu kojom naboraju kožu na njušci, odnosno nosu. Pas koji samo blago podigne usnu i pokaže prednje zube najčešće pokazuje poniznost. Sreću i poziv na igru često će signalizirati pokazivanjem svih zuba otvorenih usta ili pak tipičnim psećim osmijehom.

Rep je pseći jezik koji gotovo svi razumiju. Mahanje repom koji je u ravnini leđa i opušten znači opuštenost i veselje. Primijetite li da je rep podignut, pomalo ukočen i brzina mahanja njime prelazi “ograničenje brzine”, pripazite, to može biti i najčešće jest znak pretjerane uzbuđenosti ili čak upozorenja da slijedi agresivni ispad. Ako je pas uplašen ili se osjeća podređeno, rep će saviti ispod zadnjih nogu, a mahanje njime ograničiti samo na vrh ili će to biti jedva primjetni pokreti repom. Sve to naravno ovisi i o pasmini, jer npr. kod hrtova je položaj repa među nogama normalan i ne znači strah kao što kod nekih pasmina rep u zraku ne znači napetog psa i agresiju (npr. mops i aljaški malamut).

Položaj dlaka na određenim dijelovima tijela psa također nam može govoriti o psećem raspoloženju. Uzdignute, nakostriješene dlake na hrptu često su znak neprijateljstva, ali mogu biti i rezultat straha.

Držanje je najvažniji dio konverzacije. Opušten i prijateljski nastrojen pas tijelo drži u normalnom položaju, mišići su opušteni. Osjeća li se pas preplašeno ili ugroženo, automatski će se pokušati prikazati manjim, tj. da nije prijetnja, pa će se držati pognuto i izgledati manji nego što jest, dok agresivan pas ili onaj koji zbog straha želi izgledati dominantnije, držat će se vrlo uspravno, napetih mišića u pozi “priprema, pozor”. Pas koji se osjeća podčinjenim i želi pokazati da to jest, leći će ili spustiti tijelo do tla, i prednji i stražnji dio, dok će mu glava najčešće ostati podignuta kao da pozdravlja, a kod preplašenog psa i glava će biti pognuta s ostatkom tijela. Spusti li pas samo prednji dio tijela, to je poziv na igru.

Mnoštvo je neverbalnih znakova kojima komuniciramo s psima i svaki taj znak je riječ u njihovu jeziku koja ima svoje mjesto u rečenici. Dakle, nikad ne vidimo samo jedan znak, već više njih koje treba gledati kao cjelinu, odnosno pokušati razumjeti kao rečenicu.

Kao što se i učenje stranog jezika najbolje vježba konverzacijom, tako ćete i svog psa najbolje razumjeti budete li “razgovarali” s njim, odnosno budete li pratili što vam govori. Jer iako ne govore, oni nam svakodnevno “ispričaju” mnogo toga!

Sretno s razumijevanjem!