Je li zlostavljanje obiteljska bolest?

Dragi moji čitatelji, bojim se da mi nećete povjerovati, jer se i ja sama tome čudim pa i ne vjerujem: gotovo svaki mjesec čujem novu priču o novom zlostavljaču. U pravilu te informacije dobivam od njegove žrtve. Žrtva se dolazi žaliti. Zlostavljač ostane kod kuće. I ako i kad se žrtva pobuni, on je tješi, prijeti ili pravi ludom. Ili urla: “Tebi ne odgovara normalan život!” “Ti si previše osjetljiva!” “Cmizdriš za svaku sitnicu!” “Naljutiš me, pa kad ja reagiram plačeš i tako mi još više ideš na živce!” “A onda se danima duriš!” “To više ne mogu trpjeti!” “Liječi se! S tobom nešto nije u redu!”

Tako žrtva, zlostavljana osoba, pod pritiskom i uvjerena da je ona svemu kriva dolazi na razgovor, a zlostavljač ostaje kod kuće, sretan i zadovoljan načinom na koji je ON sve to riješio jednom zauvijek i siguran da će žrtva uvidjeti svoje pogreške.

Kakav je zlostavljač kao osoba?

Zlostavljač je kukavica. Zlostavljač je ovisnička priroda. On često ovisi o onim osobama koje zlostavlja. Katkad ovisi i o alkoholu, nikotinu, lijekovima, drogama… Kad zlostavljač tuče svoju ženu, a on zna da to nije u redu, pa to nastoji umanjiti, opravdati. Reći će: “Ona me iziritirala.” “Nisam imao drugo rješenje.” “Nisam je udario jako.” “Izgubio sam kontrolu, ali samo jednom.” “Dobro, zapravo dva puta, ali drugi put sam joj se samo unio u lice, pa kako sam mahao rukama, slučajno sam je dohvatio po nosu.”

Osoba koja zlostavlja, koja se povremeno opija, a da još nije razvila ovisnost, tuče osobu s kojom je u braku ili u vezi, svoju djecu, roditelje, braću, sestre, susjede…, ne zato što je pijana, nego je popila da bi se ohrabrila na agresiju i poslije imala opravdanje za tu agresiju.

Osoba koja zlostavlja, a ovisna je o alkoholu, u alkoholiziranom stanju fizički i psihički zlostavlja svoje bližnje jer je izgubila svaku samokontrolu. Takva se osoba često ne sjeća kako je i koga tukla u pijanom stanju. Ako se ne sjeća, možda ju je netko od pretučenih na to podsjetio. Ako nije, onda su je na taj događaj podsjetile modrice žrtve. Pretučeni bliski član obitelji, osim modrica, ima i ranjenu dušu. Netko koga se tuče postaje plaha i nesigurna osoba, gubi samopouzdanje, zbunjena je, teško se prihvaća obveza ili posla jer se stalno boji da će pogriješiti. A za greške će biti kažnjena. Žrtva polako počinje vjerovati da je zlostavljač zaista u pravu. A onda joj dalje izgleda logično da je ona stalno kriva. Žrtva postaje ovisna o zlostavljaču jer on najbolje zna što ona treba i kako treba. Kako je ona sve više izgubljena, on je sve jači. Njezin strah i njezina nesigurnost njega uvjeravaju da je u pravu. Pa kako ne bi bio u pravu kad je on tako odlučan, a ona drhti i trese se i očito ne zna što bi. Iz usporedbe s njom on izvlači korist za sebe.

Pokazivanje negativnih emocija postaje zlostavljaču navika. Nakon galame i udaraca, on se osjeća kao svaki ovisnik nakon što je uzeo svoju drogu – napetost mu pada i postaje miran i opušten. Ono negativno izbacio je iz sebe.
Njegova žrtva mu je pomogla da se osjeća oslobođen napetosti i on se za nju sve više vezuje. Napadaj bijesa je za neke kao heroinski “šut”. Slično kao i kod drugih ovisnosti, ovisnik taji svoju ovisnost jer zna da na nju drugi ne gledaju s odobravanjem. Drži se uz ovisnike koji ga u tome podržavaju jer međusobno izmjenjuju slična opravdanja.

Tako zlostavljač obično zna da zlostavljanje nije norma­lno ponašanje i da njegova okolina neće na to gledati dobronamjerno. On često računa s time da će njegova uplašena žrtva zbog straha, ali i srama, čuvati njihovu tajnu. To se vrlo često i događa – žrtva dugo skriva tajnu. Nitko zapravo ne zna sve. Jer, odluči li žrtva nešto o tome i reći, ona to raspodijeli pa svatko tko sluša dobije samo jedan fragment iz cijele priče, onoliko koliko se ona u određenom trenutku usudi i samoj sebi priznati. Čak i ako zlostavljana osoba povjeri nekome cijelu svoju tajnu, često je priča toliko strašna da normalnim ljudima nije uvjerljiva. Žrtvi se ne vjeruje pa se ona osjeća još gore.

Međuovisnost žrtve i zlostavljača

Katkad žrtva razvije neku iracionalnu nadu da će se uskoro stvari poboljšati i smiriti iako obećanja koja sluša: “Neću više nikad!” obično bivaju prekršena. Ali čim su prekršena, žrtva ih žarko želi ponovno čuti. Između žrtve i zlostavljača uspostavlja se čvrsta veza. Zlosta­vljač je ovisan o žrtvi jer ga zlostavljanje smiruje, a žrtva je ovisna o zlostavljaču jer je tješenje i obećanje da se to više neće dogoditi smiruje. I tako oboje žive u dramati­čnoj situaciji u kojoj se izmjenjuju razdoblja užasa i razdoblja sreće. Užas je povreda, fizička i psihi­čka, a sreća je smirivanje ili iracionalna nada da je sada konačno sve gotovo i da dolaze bolja vremena.

Za svako nedjelo uvijek postoji prvi put. Ono se često opravdava upravo isticanjem da je prvi put učinjeno, što se potom često uzima kao olakotna okolnost. U pravu je to poznato kao: nije do sada bio kažnjavan. Kad se sljedeći put zlostavljač napije i istuče svoju žrtvu, njegovo pijanstvo možemo uzeti kao otežavajuću okolnost: to je zločin s predumišljajem. A to nije olakotna okolnost. Nije točno da je bio pijan pa nije znao što radi, nego se napio jer je iz iskustva znao da će pijanstvo umanjiti njegovu samokontrolu.

Zlostavljač ima nisko samopouzdanje koje pokušava povećati kontrolirajući druge osobe. S vremenom postaje ovisan o osobi koju kontrolira, jer mu ona služi za zadovoljavanje njegove ovisnosti i povećanje samopouzdanja.
Njihov se odnos patologizira (razbolijeva, trune) jer se hrani negativnim emocijama. Postupno se dogodi da u afektu žrtva zlostavljaču uzvrati poneku primjedbu ili uvredu, čime dodatno smanji njegovo samopouzdanje, na što zlostavljač odgovara novim zlostavljanjem, jer ima dodatnu potrebu za povećanjem svoga samopouzdanja. I stvar se počne vrtjeti, ne u krugu nego u spirali. A s vremenom svaki sljedeći put postaje sve gore.

Kako bi zlostavljač pred sobom i pred žrtvom racionalno opravdao svoje ponašanje, pronalazi sve više mana kod svoje žrtve. Namećući joj mane, optužujući je za mane, čini je sve slabijom i nesigurnijom. “Ti si glupa!”, – kaže žrtvi. Na početku žrtva nije bila glupa, ali je nakon višegodišnjih uvreda i zlostavljanja, fizičkih i psihičkih, postala nesigurna pa se ne usudi koristiti svojim sposobnostima, a onaj koji se ne usudi koristiti svojim sposobnostima ponaša se KAO da je glup. I na kraju – zlostavljač je još i u pravu.

Također, zlostavljač, koji je i alkoholičar, počinje imati problema u svom seksualnom životu. Muškarci gube potenciju, žene gube želju. Alkoholizam se s nekim ljudima­ okrutno poigra: želje rastu, a sposobnosti da ih se ostvari sve su manje. Za novonastalo stanje zlostavljač krivi drugu stranu. Žrtva je kriva, jer zbog njezinih mana on više ne može ono što je prije mogao. Smanjivanje samopouzdanja potiče ljubomoru. Nesigurna osoba sve je više ljubomorna. U braku u kojem ima zlostavljanja, narušavaju se bračni odnosi pa se i ta narušenost odno­sa nužno počne odražavati i na intimne odnose. Zbog narušenih odnosa, žrtva katkad odbije biti intimna sa zlostavljačem, katkad to prihvati, ali kako je zbunjena i u strahu, njihov intimni život više nije kao prije. Nezadovoljstvo zbog te promjene, odbijanja ili smanjene kvalitete, zlostavljač pripisuje drugoj strani, pa ima sve više razloga za fizičko ili psihičko zlostavljanje.

Onaj koji je nesiguran i niskog samopouzdanja može pokušati povećati svoje samopouzdanje upuštajući se u aferu s nekom drugom osobom. Ljubavna afera podiže samopouzdanje jer vraća sigurnost. “Još me netko voli.” “Još nekoga privlačim. “Vrijedim.” “Ono što više ne mogu u braku, mogu u ljubavnoj aferi.” “Dakle, ona je druga strana kriva što naši odnosi nisu dobri jer izvan braka ostvarujem dobre odnose.” Tako razmišlja nevjerna osoba.

Je li zlostavljanje obiteljska bolest?

Kao i kod drugih ovisnosti, zlostavljač-ovisnik “krade”, a ona druga strana, koja trpi ovisnika i (ne)izravno mu pomaže “drži vreću”, ako ništa ne poduzima.
Toleriranje zlostavljanja, kao i toleriranje alkoholizma ili neke druge ovisnosti je sudioništvo. Ali ono što možda počinje kao sudioništvo, postaje su-bolest. Osoba koja dugo živi u strašnim odnosima, slabi i nema više snage da se suprotstavi. Ne vjeruje sebi, ne nada se dobrom ishodu. Osjeća se kriva, brani se, opravdava se, taji, uljepšava, izmišlja, tješi se, nada se, ali i gubi nadu, postaje apati­čna, skrhana.

Dogodi se i to da se zlostavljana strana pokuša izvući iz začaranog kruga uzvraćajući zlostavljaču milo za drago, pa i sama postane zlostavljač (češće psihički, nego fizički). Osoba koja živi s alkoholičarom zlostavljačem i sama se mijenja. Tješi se pa kaže: “Danas to i nije bilo tako strašno pijanstvo”, misleći pritom na prošli tjedan. Ili će reći: “Volim, pa ću oprostiti tu ćušku.” Ili: “Pa i nije to bio baš neki jaki udarac!”

Žrtva snižava svoje kriterije. Čini joj se, primjerice, da je vikend bio dobar ako je prošao s manje zlostavljanja od prošloga. Zlostavljana osoba postaje tolerantna prema zlostavljanju bilo da se ono događa u alkoholiziranom ili trijeznom stanju zlostavljača jer i sama na vlastitoj koži uči kako navikavanje na agresiju, alkohol ili neku drugu ovisnost smanjuje brigu i bol. Zlostavljana osoba postupno i sama postane zlostavljač. Zlostavljanje postaje navika pa ovisnost. Bolest postaje obiteljska. Obolijevaju i žrtva i zlostavljač. Ostali članovi te obitelji, primjerice djeca, navikavaju se na takvu obiteljsku atmosferu. Žrtva često tvrdi da zlostavljanje tolerira zbog djece, koja pak pate zbog zlostavljanja.

Djeci ne može biti dobro u obitelji gdje postoji zlosta­vljanje. Djeca prije ili poslije otkriju roditeljsku tajnu i beskrajno pate zbog nje. Uostalom zlostavljač je često sin ili kći zlostavljača, a i zlostavljana osoba je često sin ili kći zlostavljane osobe.

Koji je izlaz iz “pakla” nefunkcionalne obitelji?

1. Prvo treba stvari nazvati pravim imenom.

I žrtva i zlostavljač moraju čuti jasnu i dosljednu poruku: Iako se čini da ima sve više razloga za zlostavljanje, istina je sasvim drugačija: NEMA NI JEDNOG RAZLOGA ZA ZLOSTAVLJANJE. Zlostavljanje je kriminalno ponašanje i ono šteti i zlostavljaču i zlostavljanome i polako, ali sigurno ubija ono pozitivno što je bilo između dvoje ljudi.

2. Samopouzdanje treba podići na zdravi način

Kako se podiže samopouzdanje na zdravi način?

• Radom, uspješnim radom koji nam donosi zadovoljstvo. Ili barem egzistencijalnu sigurnost.
• Ljubavlju. Oni koji ljube nekoga ili nešto time podižu svoje samopouzdanje, ako uspiju vidjeti svoju ljubav kao svoju prednost.
• Hobijem. Katkad nismo dovoljno dobro izabrali svoje glavno zanimanje. Hobi nam može biti prilika da dobijemo ono što u svom zanimanju ne pronalazimo.
• Odgovornošću. Ponašati se odgovorno, ispunjavati svoje dužnosti.
• Netoleriranjem onoga što nije za toleriranje. Ako toleriramo ono što nije za toleriranje, potražimo pomoć. Otkrijmo tajnu.
• Postizanjem vlastitih uspjeha. Ne možemo podići svoje samopouzdanje participirajući na tuđem uspjehu. Ako je jedan član obitelji poslovno uspješan, to ipak nije dovoljno da se i drugi članovi u toj obitelji osjećaju uspješnima, čak niti kad mu svojim radom i odnosom znatno pomažu. Svaki član obitelj mora postići svoj vlastiti uspjeh.
• Ne možemo podići svoje samopouzdanje smanjujući tuđe samopouzdanje. Nisam ja dobra ako je moja druga polovina loša. Pokušaj afirmacije jednog člana zajednice rušeći druge članove je negativna afirmacija koja postiže samo to da je ta cijela zajednica loša.

Što zaključujemo promatrajući zlostavljanje na poslu, u školi ili obitelji?

Bez obzira na to koju ulogu imamo u procesu zlostavljanja: jesmo li zlostavljač, žrtva ili šutljivi promatrač, ili pak svjedok – svi smo u istom čamcu.
Zlostavljač zlostavlja i sebe dok zlostavlja druge, iako toga možda nije svjestan.
Žrtva postaje zlostavljač jer svojim nesuprotstavljanjem pomaže zlostavljaču i pripada njegovu nemoralnom i bolesnom postupanju.
Onaj koji primjećuje zlo, kao nijemi svjedok postaje sukrivac. Nije samo zlo kad ga činiš. Zlo je i kad ne sprječavaš zlo koje čini netko drugi uz tvoje znanje.
Osoba koja trpi zlo zlostavlja samu sebe. Možda je to najstrašnije. Pogotovo kada se toj osobi to teško ili čak nikako ne može objasniti. “Pa kako sam ja kao zlostavljana osoba odgovorna? Odakle vam pravo da mene okri­vljujete kad sam ja zapravo patnik? Zna se tko je tu kriv?!”
Da, svi smo odgovorni za svoje postupke. I za šutnju i za aktivnost. I u obitelji, i u školi, i u zajednici u kojoj živimo.