Kako prihvatiti smrt

Kako prihvatiti smrt i kako se nositi s tugom

Sve što živi i umire jer u živom svijetu ništa nije vječno, ali je u ljudskom svijetu vječna filozofska, psihološka i religiozna tema kako prihvatiti smrt i kako se nositi s tugom koja svakoga preplavi kada izgubi svoje voljene. Čini se da se religiozni ljudi lakše nose s prihvaćanjem tih konačnih gubitaka, jer sve religije imaju mnogo obreda i rituala za mrtve, koji na neki način donose utjehu živima, a tugu polako ublaži i vrijeme.

Kako prihvatiti smrt kada je ona izvjesna zbog teške i neizlječive bolesti, a kako kada se ona dogodi iznenada, možda u cvijetu mladosti, zbog neke nesreće sa smrtnim ishodom ili zbog nekog neobjašnjivog razloga i ima li razlike? Tuga i bol zbog gubitka su uvijek prisutni, ali kod teških neizlječivih bolesti smrt može biti i spas od patnje koja se više ničim ne može ublažiti i može sa smrću nastupiti i olakšanje, što više ne morate nemoćno promatrati tu patnju.

Kako prihvatiti smrt i ne zaglaviti u doživotnom tugovanju

Duge tuge su iscrpljujuće i često tugujuću osobu distanciraju od svijeta jer ona misli da njezinu tugu i bol nitko ne razumije. Kako prihvatiti smrt i ne zaglaviti u doživotnom tugovanju koje tugujuću osobu socijalno isključuje jer većina ljudi nema vremena ni sluha za slušati vječne tužaljke, najbolje znaju psiholozi i psihijatri, ali i duhovnici kod kojih takva osoba prije ili kasnije bude prisiljena potražiti pomoć, jer takvo tugovanje paralizira život i donosi duboku depresiju.

Još ima krajeva i naroda u svijetu koji pri pokopu člana obitelji imaju običaje naricanja i tko ne zna glasno naricati i tako javno pokazivati dimenzije boli i tuge zbog gubitka, unajmljuje profesionalne "narikače" koje to odrade na pogrebu. To je relikt prošlosti, u modernom društvu nema pravila kako prihvatiti smrt i kako tugovati zbog gubitka. Naricanje je vrlo emotivno, a narikače su prave umjetnice za izvlačenje svih bolnih emocija iz prisutnih, što donosi svojevrsnu katarzu, koja modernom društvu nedostaje.

Kako prihvatiti smrt kada je život okončan suicidom

Najtraumatičnija smrt je samoubojstvom, to izaziva duboke potrese u tektonskim razmjerima kod preživjelih i vrlo pomiješane osjećaje. Smrt je možda posljednja tabu tema čovječanstva, a samoubojstvo najveći paradoks života. Kako prihvatiti smrt kada je život okončan suicidom, kada se tuga i bol miješaju sa negativnim osjećajima zamjeranja, nerazumijevanja, čak i mržnje i kada tuga dobiva posve novo lice. Suicid kao da više obilježi žive od prirodne smrti ili smrti od bolesti, postaje doživotni žig i teret.

Kako prihvatiti smrt nastalu samoubojstvom je etičko, filozofsko, religiozno, psihološko i čak civilizacijsko pitanje. Takva smrt živima često navali i osjećaj krivnje na dušu, jer nisu primijetili probleme s kojima se samoubojice nose i spasili ih od njih samih. Svatko tko je doživio suicid bliske osobe bi trebao potražiti duhovnu i psihološku, a često i psihijatrijsku pomoć da bi mogao ožaliti i normalno nastaviti sa životom. Oni koji ne potraže pomoć nakon takvog traumatičnog gubitka, često doživotno osjećaju PTSP: