Kako su nastale šibice

Potreba i povijest šibice

Čovjek je palio vatru od pamtivijeka koristeći se stvarima koje je nalazio u prirodi jer je otkrio vatru koja mu je služila za grijanje, pripremanje hrane, paljenje korova, obranu, napad, lov i slično. Pračovjek je pri tome trljao kremen o kremen kako bi izazvao iskru na suhoj travi ili lišću i stvorio vatru. I danas se pustolovi služe sličnim metodama kada nemaju suvremene alate za paljenje vatre u divljinama.

Tisućama godina kasnije Rimljani su se koristili sličnom metodom, no oni su koristili komad drveta umočen u sumpor te možemo reći da su to prvi primjerci šibice koje su se u povijesti pojavile. Kasnije u srednjem vijeku kada se čelik topio i obrađivao vatra se palila uz pomoć čelika i pougljenjenih krpi, suhe mahovine ili suhih gljivica.

Šibice su se zapravo razvijale tisućljećima sve do 17. stoljeća kada se po prvi puta pokušalo napraviti nešto slično šibicama kakve danas poznajemo. Vatra je oduvijek imala veliku ulogu u povijesti čovjeka bez obzira za koju svrhu se koristila, samo je trebalo pronaći praktičan način kako je zapaliti.

Prve šibice

Prve šibice su nastale kada je otkriven fosfor, kemijski element koji se pali pri vrlo niskoj temperaturi. Englez Boyle je 1681. godine stvorio prve šibice umočivši drvce u u sumpor i fosfor, a taj je spoj bilo vrlo lako zapaljiv pa takvav izum nije bio siguran niti praktičan, no bio je na dobrom putu sa svojim otkrićem.

Oblik šibica kasnije su se pojavile i koristile su se tako da se trebale provući kroz presavijen papir koji je bio prekriven komadićima stakla. Kasnije u povijesti 1833. godine je u Njemačkoj i Austriji proizvedena šibica koja je imala fosforni vrh koji je omogućavao paljenje trljanjem. No, taj fosforni vrh koji je bio izrađen od bijelog i žutog fosfora je vrlo opasan i toksičan za proizvodnju te se zabranila proizvodnja takvih šibica.

Razni su znanstvenici otkrivali kemijske spojeve i kemijske elemente, te na taj način pridonosili u kemijskoj industriji. Znanstvenici su bili svjesni opasnosti koje određeni kemijski elementi i kemijski spojevi mogu donijeti pa je tako i šibica čekala otkriće koje će ostati trajno rješenje.

Crveni fosfor rješenje za šibice

Crveni fosfor je nakon što je otkriven postao pravo i trajno rješenje za šibice kakve i danas poznajemo. U Švedskoj se 1844. godine patent napravio tako da se na kutiju stavio tanki sloj neopasnog crvenog fosfora te se glava šibice kresnula o tu površinu i šibica se zapalila. Do trenutka dok se šibica ne kresne o tu površinu ona je sigurna i neće se zapaliti. Konačno je dobiven patent koji je siguran za upotrebu i izrađen od neopasnih materijala za ljudsko zdravlje.

Ovakvu šibicu i danas koristimo, a kutije su postale predmet oglašavanja i reklama. Pa tako na kutijama u kojima se nalaze ta mala drvca kojima se pali vatra bez drugih suvremenih pomagala možemo pronaći razne reklame jer kutije se brzo isprazne i potrošna su roba, a crveni fosfor se također istroši jer je stavljen u tankom sloju taman toliko koliko je potrebno šibicama iz kutije.

Ono što je svakako praktično je da je izmišljen i zaštitni sloj kojim je šibica mogla biti mokra i po osam sati i biti upotrebljiva, to je naročito koristilo u vojnim situacijama, ali i planinarima i u drugim svrhama.