Oprezno s gljivama

Gljivarenje, odnosno ubiranje nekoliko vrsta jestivih gljiva koje “dobro” poznajemo, sposobnost da se samostalno ili uz pomoć literature odredi o kojoj je vrsti gljiva riječ, kod nas postaje sve popularnije. Jestive gljive su kvalitetna, zdrava hrana, nedovoljno zastupljena u našoj prehrani. One sadržavaju gotovo sve organske i mineralne sastojke potrebne našem organizmu. Imaju visok postotak bjelančevina, a nizak postotak masti i šećera, što ih čini idealnom zamjenom za meso. Kao hrana, mogu se svrstati u: jestive, uvjetno jestive, nejestive i otrovne.

Uvjetno jestive gljive su otrovne sirove, ali pripremljene na poseban način postaju jestive. Na primjer, svi vrganji (rod Boletus) koji na presjeku poplave, sirovi su blago otrovni. Većina, ali ne svi, kuhanjem postaju neškodljivi.

Nejestive gljive nisu škodljive, ali zbog svoje konzistencije (drvenaste, plutaste, žilave), okusa (ljute, gorke) ili mirisa (rod Phallus, Russula foetens) nisu upotrebljive kao hrana. Nažalost, skupljanje i jedenje divljih gljiva, iako vrlo privlačna vikendaška, socijalna i gastronomska aktivnost, nose određene rizike po zdravlje, čiji ishod može biti i fatalan. Popularizacijom branja gljiva sve su brojniji i berači koji ih beru nekritički, s nedovoljno znanja. Ohrabreni svojim uspjesima beru sve više vrsta gljiva dok se ne „opeku“. Za sad primjećujemo porast bezopasnih otrovanja gljivama, dok broj otrovanih sa smrtnim ishodom nije u porastu, što je možda dobar znak da sve više ljudi poznaje gljive koje mogu biti smrtonosne.

Danas imamo na raspolaganju sve više izvrsnih knjiga s dobrim fotografijama kojima se popularizira gljivarstvo. No nažalost, ne postoji pravilo ili metoda s pomoću kojih se mogu sa sigurnošću razlikovati jestive od otrovnih gljiva (osim kemijskih analiza u rijetkim laboratorijima). Stoga svaku vrstu gljiva koja se bere treba temeljito upoznati, kao i njezine smrtno opasne zamjene. Tako smo barem donekle sigurni, no i za to su nam potrebne dobre knjige i savjeti iskusnoga gljivara.

Drugo važno pravilo kojeg se treba pridržavati jest da su mlade i nepotpuno razvijene gljive uvijek najveća opasnost i za provjerene gljivare. Treće je pravilo da trovanje mogu izazvati i jestive gljive koje dugo stoje u plastičnoj vrećici, koje nisu pripremljene svježe, podgrijane gljive, stare gljive razmočene dugim kišama te crvljive gljive.

Na studiju medicine veoma se malo uči o gljivama, a trovanje se gljivama (micetizam) kao posebna tema ne predaje, već se samo usput spominju pojedini otrovi gljiva, najčešće kao hepatoksični ili neurotoksični. Klinički, za liječnike je bitnije utvrditi način djelovanja otrova na bolesnika i prepoznati koji su organi oštećeni, nego utvrditi vrstu gljive koja je uzrokovala trovanje. Za prepoznavanje gljiva mogu nam poslužiti otpaci od čišćenja gljiva, ostaci hrane ili uzorci dobiveni ispiranjem želuca upotrijebljeni za mikroskopsku identifikaciju ili analizu spora. Poseban je problem činjenica da prepoznavanje gljiva iz tih ostataka može obaviti samo stručnjak ili poseban laboratorij, koji je obično nedostupan u kratkom vremenu, a liječenje bolesnika mora početi odmah. Za kliničko razvrstavanje micetizama koristimo se s dva kriterija:

• duljinom latencije (vrijeme od ingestije gljiva do pojave prvih simptoma bolesti)
• vrstom kliničkog sindroma trovanja.

Premda u biologiji ništa nije jednoznačno, prema prvom kriteriju, ako pretpostavimo da je bolesnik konzumirao samo jednu vrstu otrovnih gljiva, micetizmi se dijele na: micetizam s kratkom latencijom od 20 minuta do 5 sati i micetizam s dugom latencijom od 6 do 14 ili 24 sata, pa i više dana ili tjedana, ako je riječ o orelaninskom sindromu koji polako uništava bubrege.

Otrovanja s kratkom latencijom karakterizirana su učestalim povraćanjem, proljevastim stolicama i uglavnom imaju dobru prognozu. Micetizmi s dugom latencijom imaju lošiju prognozu i redovito dolazi do teškog oštećenja jetre, bubrega, kardiovaskularnog ili živčanog sustava, što može uzrokovati i smrt.

Kada uključimo i drugi kriterij, sindroma s kratkom latencijom ima više:

• panterinski
• muskarinski
• gastrointestinalni
• koprinski
• hemolitički
• alergijski (često antabusni).

Otrovanja s kratkom latencijom počinju burno, ali osim u iznimno osjetljivih ili bolesnih osoba, djece i starijih nemaju fatalan ishod. Nažalost, nema specifičnog liječenja micetizma, nego je terapija simptomatska.

Rano i temeljito ispiranje želuca jedna je od najvažnijih mjera i mora se primijeniti uvijek, bez obzira na to koliko je vremena proteklo od konzumacije gljiva i koliko je bolesnik do tada povraćao. Samim povraćanjem obično se ne uspije izbaciti sav otrovni sadržaj. Osim toga, gljive su teško probavljiva hrana i dugo se zadržavaju u želucu.

Želudac se ispire nazogastričnom sondom kojom se daje topla slana voda ili otopina natrijeva sulfata (dvije žlice/1 litra vode), nakon čega se daje aktivni, medicinski ugljen koji za sebe veže otrove u količini od 30 do 50 tbl. Potom slijedi nadomjestak tekućine i elektrolita (kalij) i suzbijanje šoka zbog obilnih povraćanja ili proljeva.

Sve to primjenjuje se i za sindrome s dugim razdobljem latencije.

Mikoatropinski ili panterinski sindrom

Taj sindrom trovanja ima, nasreću, kratko inkubacijsko razdoblje pa se znakovi trovanja pojavljuju nakon jednog ili najviše četiri sata nakon jela. Gljive sadržavaju alkaloid muskarin (kao i gljive koje izazivaju muskarinski sindrom trovanja), ali u iznimno malim količinama. Muhara u svježem stanju ima samo 0,0003% tog otrova. Iz muhare i njezinih podvrsta izolirana su tri kemijska spoja koji se zajednički nazivaju mikoatropini ili muskaridini, koji su uzročnici težih trovanja. Najotrovniji je muscimol, nešto manje je otrovna ibotenična kiselina, dok muskazon gotovo i nije otrovan.

Ti spojevi imaju narkotička i halucinogena svojstva, što znači da ponajprije djeluju na središnji i vegetativni živčani sustav. Ibotenična kiselina je najzastupljenija i u svježim je gljivama može biti čak 0,1%, što je visoka koncentracija. Ako se pojede dovoljna količina gljiva s mikoatropinskim sindromom trovanja, znaci trovanja pojavit će se za 30 minuta do 3 sata.

Bolesnik najprije osjeti jake bolove u trbuhu, zatim nastupi znojenje, povraćanje i proljev. Iza toga nastaju simptomi koji djeluju na središnji živčani sustav (SŽS), smušenost, pijanstvo, poteškoće pri govoru i hodu, smetnje vida, euforičnost do delirija (ludila) i halucinacije. Na kraju bolesnik uz priviđenja pada u duboki san. Kada se probudi, bolesnik ima retrogradnu amneziju za događaje od trenutka intoksikacije. Trovanja panterovom muharom i njezinim podvrstama mnogo su teža (čak i smrtna), primjerice - crvena muhara.

Liječenje: ispiranje želuca (vidi u uvodu), infuzije, forsirana diureza, atropin se ne smije koristiti, prognoza je dobra.

Predstavnici: Amanita pantherina, Amanita muscaria, Amanita aureola, Amanita regalis, Amanita formosa, Amanita abietinum, Amanita porphyria, Amanita aspera.

Muskarinski sindrom

Taj sindrom trovanja izaziva veliki broj vrsta gljiva koje naizgled djeluju bezopasno. Najveća opasnost prijeti ako sakupljate brašnjaču (Clitopilus prunulus), jer se lako zamijeni s nekom od otrovnica. Također, cijeli niz cjepača (Inocybe), koje su malih dimenzija, neugledne su i neprivlačnih boja, izazivaju teška trovanja s kratkim inkubacijskim razdobljem. Smatra se da je cijeli rod Inocybe vrlo opasan. Ako pojedemo neku od tih gljiva, znakovi trovanja pojavljuju se već nakon 15 minuta ili najkasnije za 3 sata. Te gljive sadržavaju najviše otrovnog alkaloida muskarina. Crvenkasta cjepača sadržava 0,037% muskarina, a to znači da je 100 puta otrovnija od muhare po kojoj je alkaloid dobio ime.

Muskarinski sindrom trovanja pojavljuje se u obliku jakog znojenja, suzenja, slinjenja, mučnine i povraćanja. Jaki su i bolovi u trbuhu, bolesnik ima proljev i povraća, usporava mu se ritam srca, slabi puls, zjenice su mu sužene, tlak može pasti do pojave šoka, pojavljuje se vrtoglavica, jaka drhtavica, bronhospazam i može nastati i edem pluća.

Liječenje: ispiranje želuca (vidi u uvodu), infuzije, forsirana diureza, atropin od 0,5 do 2 mg im. ili iv. sve do prestanka znojenja ili mioze, po potrebi strojno potpomognuto disanje. Na sreću razvoj bolesti ne bi smio biti maligan, a simptomi trovanja ne traju dugo.

Predstavnici: Clitocybe dealbata, Clitocybe rivulosa, Clitocybe phyllophila, Clitocybe cerussata, Clitocybe candicans, Clitocybe angustisima, Inocybe fastigiata, Inocybe potouillardi, Inocybe asterospora, Inocybe geophylla, Inocybe pudica.

Gastrointestinalni sindrom

Taj tip trovanja izaziva veliki broj gljiva koje se lako mogu zamijeniti za jestive vrste i odgovoran je za više od 50% ukupnih otrovanja koja imaju sretan završetak.

Zbog toga moramo biti oprezni jer je zamjena jestivih vrsta s otrovnim moguća i to čak sa smrtonosnim vrstama, poput olovaste rudoliske. Ona sadržava kemijske tvari nalik faloidinima, koji napadaju jetru pa djeca i starci od nje lako mogu umrijeti. Nasreću, olovasta rudoliska ima i tvari koje gotovo odmah djeluju na sluznicu crijeva, pa brzo dolazi do jakog proljeva kao prvog simptoma trovanja, odnosno do uklanjanja još neresorbiranog otrova. Djelovanje tih otrova očituje se u akutnom gastroenteritisu, uz jake bolove u trbuhu s proljevom.

Liječenje: ispiranje želuca (vidi u uvodu), infuzije, forsirana diureza

Predstavnici: Entoloma lividum, Omphalotus olearius, Tricholoma tigrinum, Clitocybe olearia, Rhodophyllus rhodopolius, Rhodophyllus niphoides, Rhodophyllus nidorosum, Boletus satanas, Russula badia, Russula emetica, Russula sanguinea, Lactarius torminosus, Lactarius cilicioides, Clavaria pallida, Ramaria formosa i druge.

Alergoidni, koprinski ili antabusni sindrom

U rodu gnojištarki (Coprinus) postoji mnogo vrsta malenih i neuglednih gljiva koje hrpimice rastu po smetlištima, gnojištima, uz trule panjeve, u rupama, uz putove itd.

Posebnost roda je velika gnojištarka koja se po kvaliteti i veličini bitno razlikuje od cijelog niza malih gnojištarki. Osobitost tih gljiva je u tome što su u pravilu jestive, ali s velikom “manom”. Prije, tijekom i nakon jela ne smiju se uživati alkoholna pića.

U suprotnom se odmah nakon ili tijekom jela pojavljuje antabusni (koprinski) sindrom trovanja koji se očituje u nepodnošljivom svrbežu kože, žarenju i crvenilu lica i vrata, znojenju, jakom lupanju srca uz ubrzano disanje, vrtoglavici, metalnom okusu u ustima, povraćanju, smetnjama vida i općoj slabosti. Znakovi trovanja nestaju spontano za 2 do 4 sata bez posljedica.

Liječenje: infuzija ako je potrebno, osam dana zabrane alkohola.

Predstavnici: Coprinus comatus, Coprinus atramentarius, Coprinus alopecia, Coprinus insignis, Coprinus acuminatus, Coprinus romagnesianus, Coprinus micaceus, Coprinus clavipes.