Osteoartritis – najčešća bolest zglobova

Osteoartritis je jedna od najstarijih poznatih bolesti uopće i po učestalosti najčešća bolest zglobova koja se pojavljuje ne samo u ljudi nego i kod nekih životinja o čemu svjedoče ostaci skeleta još iz doba mezozoika. Raniji uobičajeni naziv za osteoartritis bilo je artroza.

U osnovi bolesti je degenerativni proces lokalno ograničen na jedan ili više perifernih zglobova (udova) ili kralježnice pa se bolest još naziva degenerativni reumatizam. Češći je u osoba koje pri radu ili tjelesnom naporu (sport) osobito opterećuju pojedini zglob ili dio kralježnice.

Degenerativne promjene u zglobu u početku su primarno ograničene na zglobnu hrskavicu, a poslije im se kompenzacijski pridružuju promjene zglobnih kostiju stvarajući na taj način deformacije perifernih zglobova i kralježnice, što vrlo često može biti uzrok invaliditeta. Najprije su zahvaćeni zglobovi koji nose težinu tijela: koljeno, kuk, stopalo te mali zglobovi šake (Heberdenovi čvorići – proširenja na krajnjim zglobovima prstiju). Na kralježnici su najčešće zahvaćeni vratni i lumbalni (slabinski dio).

Promjene na hrskavici zgloba ne mogu se poistovjetiti s procesom prirodnog starenja hrskavice, premda su češće u starijih ljudi, pa je u oko 80 posto slučajeva bolest prisutna u osoba iza 75. godine. U žena je osteoartritis dva puta učestaliji nego kod muškaraca.

Etiologija bolesti ni do danas nije potpuno poznata.

Određeni predisponirajući čimbenici pogoduju nastanku bolesti. Neki od njih su:

• životna dob
• konstitucija i genetska predispozicija
• urođeni deformiteti ekstremiteta i kralježnice (promijenjena statika tijela)
• prekomjerna težina i debljina (opterećenje zglobova nosača i kralježničkog stupa)
• akutne ozljede (naglo opterećenje zgloba)
• kronične ozljede (posljedica manjih, ali ponavljanih trauma)
• dugotrajno nepravilno držanje tijela (vezano za pojedina zanimanja)
• pretjerano opterećenje pojedinog zgloba (prisilni položaj pri radu)
• lokalni statički poremećaji
• oštećenje zgloba prethodnim artritisom.

Već smo rekli da je primarna patološka promjena vezana za zglobnu hrskavicu koja inače nema svojih krvnih žila nego se hrani difuzijom iz okolnog tkiva. Hrskavica je elastična, prozirna, sjajna i sadrži i do80 posto vode.

Međustaničnu tvar samog tkiva čine:

• kolagen (protein),
• hondroitin sulfat (polisaharid), vezan je isključivo za hrskavicu zgloba i pomaže stvaranju nitaste strukture kolagena,
• hijaluronska kiselina (polisaharid) koja se nalazi u zglobnoj tekućini (sinoviji).

Te tri sastavne tvari su u međuovisnosti jedna o drugoj. Kolagen gradi hrskavicu i daje joj čvrstoću. Sam degenerativni proces unutar zgloba može se označiti kao trošenje hrskavice koja mijenja strukturu, postaje mekša i tanja. Obnova hrskavice je sporija od trošenja hrskavičnog tkiva pa zahvaćeni zglob nije više elastičan i stabilan. Na mjestima gdje je iščeznula hrskavica ostaje ogoljena kost koja zbog trenja i pritiska ostaje zadebljana i tvrda, dolazi do njezine proliferacije (bujanja) i uvećanja na rubovima (hipertrofije) okolne kosti da bi se pokušala sačuvati stabilnost zgloba. Mjestimično dolazi do taloženja mineralnih soli (subhondralna sklerozacija) i stvaranja nove kosti u obliku izraslina ili osteofita.

Koje se promjene patoanatomski događaju u samom hrskavičnom tkivu?

• površina hrskavice gubi glatkoću i sjaj i postaje zamućena i hrapava
• hrskavica gubi elastičnost i postaje tanja (u početku na mjestu najvećeg pritiska, a poslije i na ostalim površinama koje su često ispresijecane brazdama (fisurama)
• pod utjecajem enzima (ptoteinaze) dolazi do razdvajanja vlakana kolagena i razmekšavanja zglobne hrskavice pri čemu sinovijalna ovojnica zgloba (unutrašnjost zglobne čahure) reagira lakšom upalnom reakcijom
• dolazi do suženja zglobnog prostora
• pojedini komadići hrskavice mogu se odlomiti čineći slobodna zglobna tijela
• okolna kost (subhondralna) postupno odeblja i mogu se razviti cistama slične šupljine
• na rubu kosti nastaju koštani izdanci, osteofiti (vidljivi kao šiljci i nastavci poput ružina trna)
• u zglobu može nastati izljev (dekompenzirani osteoartritis)
• mišići oko zahvaćenog zgloba mogu povremeno biti napeti (refleksni spazam), s vremenom atrofirati, a u odmaklom stadiju može se pojaviti kontraktura oboljelog zgloba.

Koji su simptomi osteoartritisa?

Degenerativni procesi u zglobu postupno napreduju i isprva ne moraju davati nikakve simptome. Najčešće je u početku zahvaćen jedan zglob ili isti simetrični zglob oba donja ekstremiteta (primjerice oba koljena).

Najčešći simptomi su:

• bol (osobito pri pokretu, primjerice pri silasku niza stube) i teško uhodavanje
• zategnutost i zakočenost zgloba (nakon duljeg mirovanja)
• povremene ograničene kretnje (primjerice pri promjeni vremena)
• krepitacije (škripanje) i grube krepitacije (pucketanje)
• smetnje pri hodu i manja gibljivost (kod uznapredovale bolesti)
• izljev i deformacija oblika zgloba.

Terapija osteoartritisa

Budući da je riječ o kroničnoj koštano-zglobnoj bolesti, terapija bi trebala biti kombinirana jer kosti, zglobovi i mišići čine funkcionalnu cjelinu. Kosti međusobno oblikuju zglobove i omogućuju da se u njima odvija gibanje. Ujedno, koštano tkivo je stalno aktivno i u njemu se neprekidno zbivaju procesi izgradnje i razgradnje. Kost reagira pojačanom izgradnjom na pojedinim mjestima kao rezultat promjena hrskavice u samom zglobu, što označavamo funkcionalnom prilagodbom kako bi se koliko-toliko sačuvala biomehanika zgloba. Preko zglobova ostvaruje se pokret u stanju gibanja te ravnoteža u stanju mirovanja.

Mišići i aktivna snaga mišića pridonose ravnoteži u samom zglobu, ali i pri uspravnom držanju, stajanju i kretanju (suprotno djelovanju sile teže).

1. smanjiti bolove,
2. očuvati što bolju funkcionalnu sposobnost zgloba (povećati pokretljivost),
3. usporiti napredovanje degenerativnog procesa.
4. Pored toga, potrebno je snažiti okolne mišiće i jačati kakvoću kosti. Stoga je terapijski pristup individualan i prilagođen svakoj osobi.
5. Terapija ovisi o stupnju degenerativnih promjena i težini dominantnih simptoma.

Najčešće se koristi:

1. terapija medikamentima (u fazi jakih bolova daju se analgetici, katkad i kortikosteroidi koji se mogu aplicirati i u sam zglob),
2. fizikalna terapija (najčešće se koriste analgetske struje (elektrostimulacija), ultrazvuk i terapijska magnetna rezonancija te akupunktura,
3. medicinska gimnastika obuhvaća jačanje muskulature programom vježbi, najčešće statičkim vježbama i vježbama istezanja i snaženja mišića kao aktivnih stabilizatora zgloba. Cilj vježbi je i povećanje opsega pokreta u zahvaćenom zglobu,
4. profilaktički se savjetuju i suplementi koji će ublažiti degenerativne promjene i poboljšati pokretljivost zgloba (hondroprotektivi) kao što su: hondroitin sulfat i glukozamin sulfat. Pravilnim unosom kalcija i vitamina D spriječit ćemo gubitak koštane gustoće, što je važno u prevenciji osteoporoze. No svakako se prije korištenja suplemenata treba posavjetovati s liječnikom i ljekarnikom. Treba isključiti i sve moguće endokrinološke i druge uzroke vezane za poremećaj metabolizma kalcija i vitamina D,
5. katkad dolazi u obzir operacijsko liječenje.

Prevencija osteoartritisa

Prevencija obuhvaća što ranije otkrivanje svakog odstupanja od normalne građe, statike i dinamike zgloba. Važno je pravilno držanje tijela već u školskoj dobi te nošenje prikladne obuće (u adolescentnoj dobi). Primjerice za djevojke obuća s potpeticom do 5 cm, dok potpetice od 5 do 10 cm i više mijenjaju opterećenje nogu i premještaju ga na prednju trećinu stopala te dodatno opterećuju zglob koljena i kralježnicu.

Poremećenu statiku i opterećenje zgloba potrebno je popraviti odgovarajućim ortopedskim pomagalom (ulošci za obuću), te smanjiti prekomjernu težinu tijela, a nakon toga umjerenom i primjerenom tjelesnom aktivnošću održavati fiziološku pokretljivost zgloba (treba koristiti zglobove i pomoći im da što dulje ostanu u optimalnoj funkciji, ali ih se ne smije pretjerano opteretiti i tako u njima ubrzati degenerativne promjene). Savjetuje se redovito hodanje, barem trideset minuta tijekom dana.

TCM (Tradicionalna kineska medicina) i bolest zglobova

Zglobovi kao barometar stresa

U patofiziologiji nastanka bolesti TCM etiološki veliku važnost posvećuje emocionalnoj podlozi.

Dugotrajne negativne emocije ili kratkotrajne intenzivne emocije ubrzavaju degenerativne procese i snizuju toleranciju na bol. Uzimajući u obzir povezanost živčanoga, hormonskog i imunološkog sustava, povećana razina hormona stresa dovodi do metaboličkih promjena u tkivu, poremećaja cirkulacije, poglavito mikrocirkulacije i pojačane dehidracije.

Dugotrajno nezadovoljstvo, ljutnja, bijes ili srdžba potiču pojačano izlučivanje nekih hormona, primjerice kortizola (iz nadbubrežne žlijezde) i remete metabolizam proteina (bjelančevina). Smanjeno stvaranje proteina pridonosi pojačanoj razgradnji i usporenoj obnovi koštanog tkiva, aktivaciji određenih enzima u hrskavičnoj međustaničnoj tvari i smanjenju mišićne snage. Sve to u konačnici pridonosi znatno bržem napredovanju degenerativnog procesa i lošijim rezultatima liječenja.

S druge strane, emocionalna stabilnost pridonosi aktivnom uključivanju u proces liječenja na obostrano zadovoljstvo i liječnika i pacijenata.