Psihološki aspekti ginekološke operacije

Već prvi susret s ginekološkom bolešću budi u bolesnicama intenzivne emocionalne reakcije. Prva reakcija na sumnju ili spoznaju bolesti jest strah.

U bolesti prisutna su dva regresivna straha. To su separacijski i kastracijski strah. Separacijski strah, koji asocira na najranije strahove od odvajanja od prvog objekta – majke može izazvati teška anksiozna stanja sve do razmjera panike. Separacijski strah pojavljuje se u svakoj situaciji odvajanja, a bolest pokreće separacijske strahove potaknute realnom situacijom. Sada strah od smrti nije neopravdan. Kastracijski strah vezan je s druge strane za narušavanje integriteta i sheme tijela, a najčešće je u obliku straha od operacijskog zahvata.

U osnovi bolest narušava individualnu psihološku ravnotežu jer znači prijetnju ili gubitak i tako aktualizira unutarpsihičke konflikte. Sama bolest praćena je nizom stresnih situacija koje uvelike mijenjaju kvalitetu života bolesnice i njezine najbliže okoline. Reakcija na bolest, operaciju, gubitak, izaziva anksiozni i depresivni poremećaj kao odgovor na to, ali i na socijalnu i ekonomsku važnost bolesti za bolesnicu. Pojavljuje se osjećaji ovisnosti, bespomoćnosti, boli, pa i strah od smrti.

U situacijama teške bolesti bolesnice imaju mnogo svjesnog i nesvjesnog povoda za depresivnu reakciju. One se tada realno moraju odreći mnogih zadovoljstava, želja i nada. Međutim, na nesvjesnom planu bolest može značiti i kaznu. Depresivna reakcija može biti i poziv drugim osobama iz bolesničine okoline da je ne napuštaju, da je bolje i više “hrane” svojim osjećajima ljubavi i razumijevanjem, što ublažuje njezin osjećaj da je kriva i kažnjena i da će biti napuštena.

Operacijski zahvat

Samo očekivanje takvog zahvata može provocirati pojavu intenzivnoga, patološkog straha. Ginekološke operacije koje dovode do trajnoga gubitka ženskih spolnih organa, dovode do gubitka plodnosti, oštećenja seksualnih funkcija nagle menopauze, smanjuju ženinu radnu sposobnost, donose moguće komplikacije i smanjuju kvalitetu života.

Ulazak u operacijsku salu praćen je intenziviranjem osjećaja straha, a informiranjem bolesnica o predstojećem zahvatu taj se strah može smanjiti. Jedan od mogućih izvora straha je i anestezija, odnosno strah od uspavljivanja.

Psihološkom pripremom pacijentica prije operacije mogu se poboljšati iskustva, smanjiti pasivnost i osnažiti ih da pozitivno utječu na proces izlječenja i oporavka. Stres od bolesti koji prethodi operaciji i proces oporavka nakon operacije mogu imati snažan utjecaj na fizičko, psihološko i socijalno stanje pacijentice.

Nakon operacije pojavljuju se fizički i psihološki procesi koji mogu uzrokovati probleme koji sprečavaju ozdravljenje i oporavak. Fizička bol je također izvor stresa i neodgovarajuća kontrola boli nakon operacije može biti vrlo demoralizirajuća. Tehnike kontrole boli smanjuju emocionalne poteškoće nakon operacije. Unatoč znanstvenim dokazima, važnosti psihološke pripreme prije operacije često je zanemarena. Jedan od razloga je taj što se na operaciju tradicionalno gleda u terminima mehanike pri čemu se pacijent smatra samo pasivnim primateljem kirurške intervencije koji malo utječe na proces oporavka.

Mijenjanje slike o sebi

Slika o sebi ili pojam o sebi je osobna percepcija sebe, subjektivni doživljaj vlastitog ja. Razvojem svijesti o sebi čovjek stvara sliku o sebi i svome tijelu, kojom se on razlikuje od drugih ljudi. Na razvoj slike o sebi utječu brojne percepcije koje proizlaze iz nas kao ličnosti, odgoj, kulturna sredina i socijalne norme.

U bolesti slika o vlastitom tijelu i slika o sebi doživljava velike promjene. Svaka bolest i operacija dovode do promjene u vrednovanju ovih slika.

Operirana žena doživljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiorniju od zdravih. Nastale fizičke promjene nakon ginekoloških operacija mijenjaju osjećaj identiteta, ženstvenosti, plodnosti i seksualnosti.

Psihološke reakcije na operativni zahvat

Operacija odstranjenja maternice i jajnika kao posljedica bolesti nesumnjivo je snažna psihička trauma, te može izazvati cijeli niz različitih psihičkih reakcija.

Psihološke reakcije mogu se podijeliti u faze:

1. Faza akutne psihičke reakcije koja nastaje neposredno nakon operacije. Posljedica je nesklada racionalne spoznaje i emocionalnog stava. Bolesnica nije u stanju prihvatiti gubitak dijela tijela. Psihičke reakcije u toj fazi mogu se očitovati na različite načine: depresivna slika, suicidne misli ili pokušaji/djela, histerične reakcije, nihilizam i sl. To je svakako najburnija faza, može prerasti u ozbiljniju psihičku krizu, a dubina, trajanje i mogućnost prevladavanja krize ovisi o premorbidnoj strukturi ličnosti, te o čimbenicima okoline (odnos članova obitelji i zdravstvenih djelatnika).
2. Faza stvaranja emocionalne ravnoteže i prihvaćanje gubitka.
3. Faza adaptacije na novu stvarnost, a stupanj adaptacije ponovno ovisi o unutarnjim i vanjskim čimbenicima.

Važnost obitelji

Bolest jednog člana utječe na emocionalno stanje obitelji kao cjeline i remeti ravnotežu. Pojavljuje se strah i pojačana međuovisnost članova. Dolazi do brojnih emocionalnih reakcija među članovima čemu bolest može biti samo povod. Koliko obitelj pomaže ili odmaže u aktivnom stavu prema bolesti, ponajprije ovisi o emocionalnim odnosima unutar obitelji. Uključivanje obitelji u terapijski proces pomaže u prevladavanju anksioznosti, jačanju unutrašnje sigurnosti, jer patnja jednog člana obitelji patnja je za cijelu obitelj.

Ginekološke maligne bolesti

Neizvjesnost ishoda liječenja teških bolesti, složenost i dugotrajnost terapijskih postupaka uz uvijek prisutan strah od terapijskog neuspjeha, stvara atmosferu punu napetosti i tjeskobe. U situacijama koje su traumatske kao što je teška bolest, osoba se počinje osjećati bespomoćno i više se ne može brinuti o stvarima o kojima se brinula prije, postaje sve ovisnija o okolini i najbližima. Osjećaji se potiskuju jer su svjesnom dijelu previše teški.

Strah od smrti, pa iako spoznaja o konačnosti života i neminovnosti smrti prožima čovjekovu egzistenciju, kod malignih bolesti ona je na obzorju svakodnevnice. Individualan stav prema smrti može varirati od potpune ravnodušnosti do paničnog straha.

Izmijenjene su prijašnje uloge u obitelji, slika vlastitog tijela, seksualnost, uz stalnu prijetnju smrću. Specifične promjene vezane su ne samo uz tretman karcinoma i pripadajuće tretmane, već i uz promjene u seksualnosti, ženstvenosti, spolnosti i materinskoj ulozi.

Žene oboljele od raka moraju se odreći nekih odgovornosti oko djece, brige u kućanstvu i istodobno se priviknuti na promjene u svom izgledu i odnosima. Posljedice operacije, kemoterapija i zračenja, kumuliraju.

Rak i njegov tretman mijenjaju pacijentičin hormonski, seksualni, reproduktivni sustav i funkcije mjehura. Bolest donosi patnju i promijenjenu percepciju sebe, strah od umiranja, donosi simptome naglo nastale menopauze, oštećenje i gubitak plodnosti, seksualne disfunkcije i ostale probleme vezane uz to. Razumijevanje i suport onkološkog tima je značajan za pacijentičin oporavak.

Stigma i osamljenost

Ginekološki rak donosi stigmu vezanu uz povijesno lošu prognozu i lokalizaciju u organe ženske seksualnosti i reprodukcije. Žene s ginekološkim karcinom često se osjećaju izolirano i socijalno odbačeno, izbjegavaju otvorenu diskusiju o svojoj bolesti i mogu imati iracionalan osjećaj srama, nelagode i krivnje. Snaga stigme i izazvanih intenzivnih osjećaja izolacije i patnje, dodatno su stresni za njih i njihove bližnje.

Fizičke promjene

Tretman ginekološkog raka često uključuje i tretman akutno nastale menopauze. Nagla i prerana menopauza izaziva napade vrućine, vaginalnu suhoću, promjene na koži i kosi, promjene raspoloženja – osjećaj preranog starenja. Žene troše mnogo vremena i emocionalne energije privikavajući se na promjene koje uključuju umaranje, operativne ožiljke, bol, tugu za izgubljenim integritetom tijela, gubitkom mladosti, promjene u gastrointestinalnom sustavu, mjehuru i seksualnim funkcijama, promjene na koži zbog zračenja, opadanje kose i promjena strukture nakon kemoterapije. Ove fizičke promjene mijenjaju osjećaj identiteta ženstvenosti i seksualnosti i način na koji je drugi percepciju.

Onkološki tim trebao bi zadržati osjetljivost na činjenice da čak i male fizičke promjene mogu zahtijevati golem proces prilagodbe same pacijentice. Stručna pomoć ženama koje se nose s velikim tjelesnim promjenama neprocjenjivo je vrijedna. Psihijatrijskim tretmanom može se povećati sposobnost prilagodbe i prihvaćanje promjena poslije tretmana raka. Suportivne grupe mogu pomoći u uvidu u različite načine na koji drugi prihvaćaju mijenjanje ženina tijela poslije raka. Za žene koje su iskusile radikalne kirurške procedure, raspravljanje o osjećajima o svom tijelu kao i o promjenama u seksualnosti i može pomoći da otkriju samu sebe, svoju snagu, cjelovitost i dostojanstvo.

Seksualnost, seksualna disfunkcija, plodnost

Kod većine žena poslije tretmana raka velikim dijelom perzistiraju problemi u seksualnim funkcijama. Emocionalni odnosi i plodnost blisko su povezani sa seksualnim izražavanjem žene. Nemogućnost rađanja djece zbog histerektomije ili neplodnost zbog kemoterapije mogu biti traumatski događaji za žene.

Gubljenje seksualne želje, dispareunija, (bol pri spolnom odnosu), mogu rezultirati suzdržavanjem ili čak apstinencijom. Dobar medicinski tretman osnova je za poboljšanje oštećenih seksualnih funkcija i uspostavljanje mogućnosti za normalan seksualni odnos.

Smanjena seksualna aktivnost nije isključivo vezana uz stupanj fizičkog oštećenja. Psihološke i socijalne različitosti mogu biti primarne u razvijanju nastaloga seksualnog problema. Psihosocijalne i seksualne posljedice koje slijede tretman raka uz naglasak partnerova sudjelovanja u seksualnoj rehabilitaciji ključ su za provođenje optimalne terapijske intervencije. Različiti psihološki stresni događaji, uključujući operaciju, menopauzu, steroidne terapije i bol za vrijeme aktivnog tretmana rizični su čimbenici za pojavu depresije i anksioznosti. Žene s psihološkim distresom mogu imati korist od psihološkog konzultiranja i /ili grupne ili individualne suportivne psihoterapije, a kad je potrebno psihijatar će propisati i psihofarmakoterapiju za bol, nelagodu i ozbiljnije simptome poremećaja raspoloženja.

Zaključak

Žene su suočene s odlukama vezanim uz rano otkrivanje, liječenje i posljedice liječenja ginekoloških bolesti. U prosuđivanje rizika od obolijevanja od raka trebalo bi uključiti stručnjake specijalizirane za genetiku, onkologiju, psihijatre/psihologe, socijalne radnike i duhovnu pomoć.
Nakon tretmana žene su suočene s različitim problemima vezanim za reintegraciju, posljedice dugotrajnog liječenja, nezaposlenost, nesposobnost, probleme u seksualnosti, obitelji i socijalnim relacijama.
Praćenje distresa vezanih za psihičke, duhovno religijske i / ili socijalne brige mogu biti smjernice za zbrinjavanje takvih potreba.