Rastavljeni roditelji i njihova djeca

Privukao vas je naslov?

Dok čitate ovaj naslov možda razmišljate ovako: E, barem da ova tema nije toliko aktualna!

Možda ste i sami dijete razvedenih roditelja? Onda za Vas ova tema ima poseban pečat jer biste i vi sami mogli napisati članak o tome kako je i koliko traumatično to bilo kod vas.

Možda se nalazite pred važnom životnom odlukom, pa iako ste u dobrim odnosima sa svojim budućim/budućom, ipak ste se sjetili kako postoji i razvod.

Možda ste sasvim daleko od te teme, ali svejedno niste mogli ne vidjeti silne naslove o razvodima “poznatih” kojima nas bombardiraju iz medija.

“Ovog ljeta svi su se rastali”, čujem susjedu koja prelistava novine kod frizera.

“Ma nisu svi, skoro svi”, šalim se ja. “Nisu baš svi, samo neki poznati, pune novine da zaboravimo na neke važnije teme. ”

Nadam se da ova tema nije privukla i Vašu pozornost jer imate neke manje ili veće trzavice u braku. A ako niste sami, nego imate i djecu, ne žurite s definitivnim odlukama. Kao što u životu katkad pomislimo i na manje lijepe stvari, možda i Vama tako padne na pamet: a što ako je ova naša svađa bila posljednja prije razvoda?

Možda nikako ne želite razvod, ali vam se čini da je ona druga strana blizu takve odluke. Ili ste pak Vi taj partner koji razmišlja o tome da agoniju svojega braka okonča na težak, ali vam se sada čini, jedini smisleni način.

Kojoj god od ovih grupa pripadali ili ste samo zbog radoznalosti ovo čitali, nemojte odustati. Hajdemo skupa razmisliti o ovoj čestoj temi.

Odraslima je lakše nego djeci

Na početku recimo naš glavni motiv zbog kojega smo se prihvatili teme o rastavi. Rastava je prekid nekog odnosa, a za sve one koji su sudionici te priče ona je veliki stres. Kad nakon rastave, tj. odvojenog života, pokrenete i sudski razvod pa dođe i službeno sudsko rješenje da ste razvedeni, to je onda i dodatni stres.

Ipak, nama odraslima je lakše jer mi bolje razumijemo svoj život i okruženje. Pamtimo i povezujemo, nižemo stare priče i spajamo ih u zlatne spone našega zajedničkog života ili vidimo kako su zlatne žice posivjele, a onda i zahrđale, gledamo ih kako su napukle ili pukle.

Mi odrasli smo, ako ne uvijek nužno zreliji, onda barem u svojem životu imamo iza sebe neke uspjehe koji nas u rastavi pridržavaju da se ne pogubimo i ne raspadnemo. Tako govorimo sebi: da, znam da je prestanak našeg braka (ili dugotrajne veze) naš životni neuspjeh. Ipak, ja sam, tako se možemo tješiti, a tako se često i tješimo, u svojem dosadašnjem životu imao/imala krasnih, osrednjih pa i loših trenutaka. Prebrodit ću i ovo nekako. Sada ne znam baš kako, ali nadam se da ću prebroditi i ovu životnu buru. Možda ću nakon što rane zacijele, imati ispred sebe neke loše, ali možda i neke osrednje trenutke. Možda ću ipak nekako. Mi odrasli, kad je sadašnjost teška, imamo svoju povijest iz koje crpimo lijepa sjećanja, imamo sposobnost zamisliti buduće događaje… imamo uvijek nadu. Često imamo i svoje roditelje koji se nisu rastali. Prije se nije toliko puno ljudi rastajalo.

Nama odraslima lakše je jer je rastava možda bila naša ideja o kojoj smo se dugo premišljali pa kad smo odlučili, koliko god da nam je teško, svjesni smo toliko razloga zbog kojih smo donijeli tu odluku. Čak i onda kad rastava nije naša ideja, kad nismo s njom suglasni, ipak imamo mehanizme da shvatimo da ona druga strana to predlaže i da to želi, da na tome inzistira i možemo, ako ne odmah, a ono postupno shvatiti te razloge. Čak i ako ih ne shvaćamo, možemo ih prihvatiti.

Ako se netko od mene želi rastati, zašto ja to ne bih prihvatio/prihvatila? Zar želim biti s nekim na silu?

U djece je to obično neka sasvim druga priča.

Djeci je najteže jer ona još nemaju ta sjećanja i te uspjehe i mehanizme, uporišta koja mi imamo, pa im uspjesi ne mogu kompenzirati traumu rastavljenih roditelja i gubitak sigurnosti zbog napukloga gnijezda. Djeca su često vezana za oba roditelja. Ona ne razumiju dovoljno dobro njihove svađe. Ili razumiju da se roditelji svađaju, ali im razlozi za svađu nisu jasni.

Katkad su djeca svjesna što se događa. Ne razumiju sve, ali osjećaju tu napetu i ružnu atmosferu. Katkad djeca u boli, sukobima i mučenjima zbog lošeg braka prije sazriju, odrastu, pa iako su još djeca, čak i sami predlažu svojim roditeljima da završe taj mučni odnos. Djeca tada postaju roditelji svojim roditeljima i zapravo donose odluku umjesto njih. – Je li im zbog toga lakše? Vjerojatno nije.

Bez obzira na to u kojoj su fazi odrastanja i kakvu su ulogu dobili ili je sami preuzeli, djeci je uvijek teže.

Ona bi u svojoj roditeljskoj kući trebala steći poduku o tome što je ljubav, sklad, tolerancija i međusobno poštovanje. Kad ta poduka nedostaje, njihove se vrijednosti poljuljaju i prije nego što su kod njih bile duboko usađene.

Teške odluke koje slijede u postupku rastave pa onda i sudskog razvoda dovode djecu u dilemu. Čak i kad su, čini im se, potpuno sigurna s kojim roditeljem žele živjeti, njihove veze i razočaranje u onoga drugog roditelja za njih postaju muka.

Donesene odluke suda i centara za socijalni rad ne moraju uvijek odgovarati onome što dijete želi niti trenutku kada su donesene. A kako dijete raste i razvija se, te odluke mogu sve manje odgovarati. U životu djeteta stvari se mijenjaju pa je moguće da samo trenutačna ljutnja na jednog roditelja utječe na odluku i ponašanje, a poslije u životu stvari teku drugačije i nepredvidljivo.

Bez obzira na to koliko je istine u tvrdnji o postojanju traume zbog rastave i razvoda roditelja – malo, manje, više, puno ili presudno – djeca rastavljenih roditelja često cijeloga života, kad im se nešto ružno dogodi, osjećaju da je ta nova bol prizvala onu staru.

Neki važni trenuci u životu djece proteknu bez prisutnosti jednog roditelja. I u tom važnom trenutku taj osjećaj nedostatka još jače proživljavaju.

Djeca rastavljenih roditelja bez obzira na to koliko je velika bila trauma koju su (pre)živjeli i onda kada im se nešto lijepo dogodi često pomišljaju: A kako bi zapravo bilo da su se moji roditelji slagali? Kakav bi tek onda bio moj životni uspjeh?

U stvaranju vlastite životne zajednice djeca razvedenih roditelja često osjećaju da nisu imala pravi model jer dolaze iz necjelovite obitelji.

Djeca razvedenih roditelja često osjećaju da moraju objašnjavati ili čak lagati o tome gdje je onaj drugi roditelj.

Trauma kroz koju djeca prolaze zna biti i teža kad je prolaze sami i kad o tome ni sa kim ne razgovaraju jer katkad jedan ili drugi roditelj misli da je bolje pred djetetom šutjeti o “tome”. No ako se “to” ne spominje, tada djeca nemaju prilike govoriti o svojim osjećajima.

Traumatska iskustva koja su prethodila rastavi roditelja, rastavom nažalost nisu zaboravljena ni izbrisana. Nakon rastave roditelja i odvojenog života možda nije došlo do pomirenja nego do razvoda, a to znači sudskog procesa kojim će se brak službeno okončati.

Mnogi roditelji nakon strašnog braka imaju još strašniju rastavu, a nakon strašne rastave, strašan sudski razvod.

Ali ni tada nije kraj strahotama. Nakon razvoda još se godinama parniče zbog alimentacije, zbog podjele imovine, odvjetnici su skupi, vještačenja koštaju, ali najskuplja su živciranja i očekivanja. Mnogi se nastavljaju žestoko svađati, a djecu uvlače u svoje ludosti govoreći im: “Kad odeš ‘tamo’ onda ‘njima’ reci da ja više ne mislim biti glup/glupa i trpjeti. ”

U malom, zaista malom broju slučajeva, roditelji se rastanu i nastave biti brižni roditelji svojoj djeci i brižni bivši partneri pa se uspješno dogovaraju o važnim odlukama vezanima za dijete i dijele međusobno sve relevantne podatke. Time omogućuju pedagoško veće ili manje jedinstvo ili barem snošljivost i razumijevanje za odluke one druge strane.

Mali broj razvedenih roditelja može i dalje komunicirati i dogovarati se o dobrobiti svoje djece.

Nerealna očekivanja

1. Zavladat će mir

Djeca nakon rastave svojih roditelja često očekuju da će konačno biti mir, a ne rat ili barem malo manje nemira jer rastavi obično prethode burna razdoblja i svi su umorni nakon brojnih bitaka.

Jedan roditelj je pobijedio ili mu se tako čini. Drugi je roditelj izgubio ili mu se tako čini. Djeca su uvijek na gubitku.

Roditelji se više neće svađati, nadaju se djeca. A njihovi roditelji, ogorčeni i žalosni, osjećaju se osamljeno, prevareno. Ili su nezadovoljni zbog skrbništva, ili zbog toga kako se skrbništvo provodi u praksi, zbog alimentacije ili zbog toga kako i kada drugi roditelj (ne)šalje tu alimentaciju.

Neki roditelji koji su nekada živjeli zajedno nakon što se razdvoje počinju živjeti svojim životom. Drugi pak i dalje “gledaju kroz ključanicu” i zaviruju u život svojih bivših partnera, komentiraju njihove nove veze ili nedostatak tih veza, uspoređuju se s novim partnerima… Najgore čine kad u tu priču uvlače svoju djecu tražeći od njih da budu prenositelji informacija, da zadovolje njihovu znatiželju ili pomognu u osudi.

2. Onaj će drugi roditelj plaćati alimentaciju

Neki roditelji čak misle kako će osim redovite alimentacije dobivati i novac za dodatne troškove. To se rijetko događa. Više je razloga zbog takvog ponašanja.

Roditelj uskraćivanjem alimentacije kažnjava bivšeg partnera/partnericu. Pritom se opravdava da nema novca, smanjuje čak svoja zakonita primanja da bi to dokazao. Objašnjava da neće plaćati za dijete koje neredovito viđa. Tumači kako novac ne ide djetetu nego njegovoj rastrošnoj majci/ocu. Objašnjava kako bi on, plaćajući alimentaciju, zapravo financirao novu obitelj koju je stari partner zasnovao s novim partnerom te djecu koja nisu njegova.

Čemu se sve dosjete roditelji nakon rastave: mijenjaju adrese, posao, idu čak raditi izvan domovine samo da prikriju trag, negiraju očinstvo pa čak zahtijevaju i DNA analizu.

3. Kad djetetu ili meni bude što trebalo, onaj će drugi roditelj uskočiti

Uvijek se iznenadim koliko mnogo ljudi ne razumije što je rastava. Ne razumiju da je to odvojeni život, a da je razvod sudska odluka o razvrgnutom braku. Ili ne žele razumjeti.

U dva sata ujutro uzrujana majka zove svojega bivšeg supruga jer dijete ima temperaturu. Očekuje da on dođe po dijete i odveze ga na hitnu.

U sedam sati ujutro bivša supruga zove svojeg donedavnog muža da ne može pokrenuti automobil pa da on dođe po nju.

To mogu biti manje ili više dramatični razlozi. Katkad je riječ o sitnicama, ali žene su naviknute na to da će ih otac njihova djeteta riješiti, a katkad se radi o nekim stvarima za koje majka skrbnica misli da bi roditelji trebali raditi zajedno. Mnoge žene misle da će nakon razvoda sve biti isto u pogledu nekih hitnih i tipično muških poslova.

“Mala plače jer želi da ideš s nama po školsku torbu, želi da ideš s nama prvi dan u školu. ” I druga žena tada obično plače i ljuti se. “Pa čekaj malo, jeste li se vas dvoje razveli ili niste? ”

Što da mu kažemo: “Sredi! Sudjeluj! ”

Ili. “Reci da ti imaš druge hitne obveze. ”

Svaka obitelj to rješava na svoj način. Neki su zahtjevi razumni, neki nerazumni. Ispunjavanje zahtjeva često ovisi i o drugim osobama koje postaju onaj važni dio života bivših supružnika.

4. Novi partner voljet će naše dijete

Iako najčešće osoba koja voli svojeg partnera voli i njezino/njegovo dijete, ova tvrdnja katkad nije točna, a katkad je točna samo u nekom kraćem razdoblju u kojemu se još nije rodilo “pravo”, tj. “naše dijete”. Nakon što osoba dobije “svoje” dijete, više nije toliko zainteresirana za “ono drugo”.

5. Djeca koju ću imati u novom braku slagat će se s mojom djecom iz prvoga braka

Svađe među braćom su normalne vježbe iz komunikacije – tako bismo rekli. Međutim, kada nije riječ o biološkoj braći, postoji doza nepovjerenja u razloge svađe. Bezazlene dječje svađe među braćom, koja nemaju iste biološke roditelje ili kako se to još ružno kaže – polubraćom pretvaraju se u strašne okršaje. O tim okršajima roditelji imaju različita mišljenja. Mnogi su skloni vidjeti ne samo sebe kao ispravnoga, nego i svoje biološko dijete.

Dogodi se i to da se djeca koja imaju različite roditelje, a nađu se u istoj obitelji, počinju pitati, ili nisu sigurna, jesu li ona braća i sestre ili bi mogla biti/postati i nešto drugo.

I na kraju

Svjesni smo koliko je ovo opsežna tema i u ovom članku samo smo je načeli. O rastavljenim roditeljima i njihovoj djeci brojni autori i autorice napisali su debele knjige, a tema i dalje ostaje neiscrpna.