Šta se radi na veliki četvrtak

Crkveni običaji na Veliki četvrtak

Veliki četvrtak je dan s kojim se započinje vazmeno trodnevlje, što je najznačajnije vrijeme liturgijske godine. Upravo u ovo vrijeme kršćani diljem svijeta slave otajstvo muke, smrti kao i uskrsnuća Isusa Krista. Na Veliki četvrtak Crkva se prisjeća Posljednje večere, onda kada je Isus Krist prije svoje smrti te muke ustanovio sveti sakrament Euharistije te sakrament ministerijanskog svećeništva. Na navedeni dan prestaje i trajanje korizme.

Prema običaju, slavi se samo jedna misa, a ona se održava u katedralama ili u maričnim crkvama određene biskupije. Ujutro biskupi slave liturgiju uz sve svećenike iz biskupije na misi koja se naziva "Misa posvete ulja", i upravo se na njoj vrši blagoslov triju ulja - bolesničkog, katakumenskog, mješavina maslinova ulja. Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije početka mise svetohraništa se prazne. U župi se pjeva Slava i tada će zazvoniti zvona koja se potom utišavaju do vazmenog bdjenja.

Nakon što biskup ili svećenik pročita evanđelje u pojedinim crkvama se može izvršiti i obred pranja nogu. Navedeno je spomen na večer kada je Isus Krist u društvu svojih učenika posljednji put proslavio blagdan Pashe i ustanovio svetu Misu na kojoj će se kršćani međusobno prepoznati. Nakon mise posvećene hostije se donose na kapelu ili oltar, vjernici se klanjanju na spomen Kristove molitve u Getsemanskom vrtu. Tradicija svetih misa potječe iz 13. stoljeća.

Tradicionalni hrvatski običaji na Veliki četvrtak

Stari hrvatski običaji nalažu da se tijekom navedenog razdoblja ne obavljaju teži fizički poslovi, van ili unutar kuće. U ovim danima crkvena zvona miruju, a nekada su se za dana Velikog četvrtka zvona vezala. Do Velikog četvrtka vjernici su trebali očistiti svoju kuću, okućnicu, ulice i izvršiti pranje sebe. Najveće ogledalo bi se prekrilo s bijelom krpom, a na njoj bi se svezalo raspelo koje bi ostalo do subote. U pojedinim krajevima vezala su se i zvona, i pričale su se priče kako su zvona otišla u Rim kako bi žalovala za Isusom, ali vratit će se ukoliko djeca u kući budu dobra.

U dvorištu bio je običaj da se sve voćke protresu u nadi ostvarivanja dobre plodne godine. Brale su se i koprive koje bi se zatim stavljale na pokrivala za glave kako bi se privuklo dobro zdravlje. Za Veliki četvrtak obitelj bi se okupila na večernjem obredu, i tada bi zasvirala zvona i orgulje. Do Velike subote običaj je da crkve ne zvone. Za Veliki četvrtak pojedine žene bi odlazile na grobove najmilijih kako bi uredile grobna mjesta, spremajući ih za veliki blagdan Uskrsa.

Priprema hrane na Veliki četvrtak

U razdoblju prije Uskrsa mnogi vjernici se odlučuju na korizmu. Korizma je priprema za Uskrs i ona je vrijeme posta, odricanja i molitve i započinje na Pepelnicu te završava na Veliki četvrtak. U ovome razdoblju konzumiraju se najčešće bezmasna jela, što je najavljivalo bogati Uskršnji stol. Na Veliki četvrtak domaćice su najčešće pripremale povrtna jela, pa se često može čuti i naziv "Zeleni četvrtak". Na stolu su se često pronalazili mladi špinat, mladi luk, poriluk, zelena salata. Post i nemrs trajali su do Velikog petka ili do četvrtka navečer.

U ovome periodu domaćice bi često pripremale grah u raznim varijantama, krumpir na razne načine, knedle od šljiva, jednostavnije kolače, ribu. Na Veliku subotu započinjale su posljednje pripreme za Uskrs. Jaja su se kuhala i ukrašavala, košare su se uređivale za posvetu. Namirnice koje su posvećene na misi jele su se unutar obitelji kao prvi obrok za Uskrs. Za Uskrs često se priprema i kuhana šunka, kruh s jajima ili šunkom koji je nerijetko obogaćen s kršćanskim simbolima, domaći hren, makovnjača i orahnjača.