Što je lirika

Emotivna lirika je dobila ime po grčkom glazbalu liri

Osjećajnost koja zarazno djeluje na sve koje dodirne je poput osjećane glazbe koja sanjivo, poput paučine prekriva vidljivi svijet i njegove manje lijepe strane. Emotivna lirika je dobila ime po grčkom glazbalu liri koja je svojom osebujnom i posebno osjećajnom glazbom i pjesmom okupljala ljude. No kada se osjećajima doda i osebujna slikovitost dobivamo male lirske etide koje i ne moraju biti stihovi, mogu biti lirska proza, po kojoj je u hrvatskoj književnosti poznata Sida Košutić.

Iako se pod nazivom lirika najčešće podrazumijeva književni rod poetike imamo i drugih proznih pisaca koji su poput Matka Pejića posebno lirično pisali o svemu što ih okružuje. Dakle osim stihova u rimi, takozvanih vezanih stihova postoje i slobodni stihovi koji se ponekada nazivaju i proznim stihovima, ali postoji i lirska proza i sve to pripada istom književnom rodu lirike. I u umjetničkoj i u nardnoj lirici su naglašeni posebne misli, snažni osjećaji, upečatljivi doživljaji i njihovi opisi.

Lirika ima mnogo podjela, a tematska je među prvima

Teoretičari književnosti vole podjele, što i nije tako loše jer olakšava posao antologičarima i enciklopedistima. Lirika ima mnogo podjela, a tematska je među prvima, jer pokriva sva područja ljudskog života. Tako postoje ljubavne (ljubav čežnja ljubomora tuga), intimne (vlastita intima i doživljaji), domljubna (ljubav prema domovini), rodoljubna (ljubav prem svom narodu), duhovna (vjerski osjećaji), dijalektalna (zavičajna), socijalna (socijalni aspekti života), šaljiva (veseli sadržaji), pejzažna (lirski krajolici), pjesma u prozi (poetski jezik u proznom izričaju) i misaono refleksivna lirska poezija.

Misaono refleksivna poezija govori o smislu života i mjestu i ulozi pjesnika u svijetu ("Pjesnici su čuđenje u svijetu" A. B. Šimić). Lirika obrađuje određenu temu, opisuje određene motive, služi se stilskim figurama (metafora, onomatopeja, hiperbola, personifikacija, anafora, metonimija i tako dalje), odabirom riječi, oblicima strofe i stiha, ima ritam i rimu, ima određenu kompoziciju, asonancu (ponavljanje samoglasnika) i aliteraciju (ponavljanje suglasnika - "i cvrči, cvrči cvrčak, na čvoru crne smrče", Vladimir Nazor) i poantu kao glavnu misao.

Lirika se može podijeliti i po obliku

Iako je pored toliko snažnih osjećaja i žive umjetničke mašte nezahvalno raditi bilo kakve podjele i klasifikacije, pa ipak, lirika se može podijeliti i po obliku ili formi. Tako razlikujemo ode (posveta zasslužnim osobama ili važnim temama), himne (posveta Bogu, državi, narodu, nekom posebnom događaju), ditirambe (pjesme životne radosti), idile (pastoralni motivi), elegije (tužaljke), epigrami (kratke duhovite ili satirične pjesme) i epitafi koji su nastali u formi nadgrobnih natpisa, ali danas govore ukratko o životu i sudbini.

U Staroj Grčkoj kojoj i duguje ime lirika za pjesme je bila važna melodioznost i ritam jer su skladane za pjevanje. Pjesme do romantizma nisu ozbiljno razmatrane u književnosti, a dramatici i epici su liriku pridružili kao treći književni rod upravo romantičari, dok ju danas smatraju kraljicom književnosti, možda baš zato što u najkraćoj formi može najviše toga iskazati. Ukratko poezija danas ujedinjuje mnogo različitih oblika i formi, a sonet je postao vječan, od 1250 g naovamo svi ozbiljniji pjesnici se okušaju u pisanju soneta.