Što je roman

Roman je najduža prozna književna vrsta

IIako vlada mišljenje da je duža pripovjedna proza i niknula iz pučkog usmenog pripovijedanja, povijest romana započinje u Staroj Grčkoj u II stoljeću prije nove ere i fezje se uz filozofska promišljanja, a u Starom Rimu su prvi romani pisani isključivo za elitu koja i jedina bila pismena. I starogrčki i starorimski romani malo imaju dodira sa pučkim korijenima pripovijedanja, pa je po mnogim teoretičarima književnosti a roman u današnjem poimanju nastao tek u 20 stoljeću.

Roman je najduža prozna književna vrsta, a počeci su bili zadani količinom više od 60 000 riječi u toj do tada smatranoj samo dužoj pripovijesti, koja je pisana romanskim, odnosno narodnim jezicima, a ne na latinskom jeziku. Obzirom da porijeklo romana nije dovoljno objašnjeno i dalje se spominje i nabraja starogrčke, starorimske, srenjovjekovne, renesansne, gotičke i romane modernog doba. Pojam klasičnih romana se vezuje uz srednji vijek, a pojam modernih romana uz 20 stoljeće, na koje se nadovezuju moderni romani.

Moderni roman ima svoje prepoznatljive karakteristike

Znamo da je 20 stoljeće iznjedrilo klasike moderne književnosti, pa se tako početak modernog romana vezuje uz djelo F. M. Dostojevskog "Zločin i kazna", a Marceal Proust je svojim "U traganju za izgubljenim vremenom" utro put romanima struje svijesti. Moderni roman ima svoje prepoznatljive karakteristike, u njemu je vrijeme psihološko, subjektivno, često u trajanju u nekom kratkom odsječku vremena, ponekad samo par dana ili sati. Tako radnju romana "Uliks" James Joyce smiješta u samo jedan dan.

Albert Camus je za "Uliks" rekao da taj roman mora da je diktiran iz pakla, jer čitatelj se kroz tekst probija mučno iz sata u sat, usrdno se nadajući da će se nešto dogoditi i tako kroz 800 stranica, a ništa se ne događa, samo čista reprodukcija svijesti, fokusiranost na lik i njegov unutarnji monolog, bez prave radnje, baš kao i u stvarnom životu. Postoji mnogo podjela romana, na ove koji pripadaju struji svijesti, psihološke, socijalne, filozofske, povijesne romane i tako dalje.

Kuda ide postmoderni roman

Svaka epoha ima svoju književnost, tako je hrvatska književnost iznjedrila prozu u trapericama i čini se da je to jedinstvena pojava u svjetskoj književnosti, a ti yeans romani su jednom odjevnom predmetu odali počast i dali mu kultni status. Od romana rijeke koji se bavi kronološkim pripovijedanjem, čvrste konstrukcije, karakterističnih likova i jasne fabule, stiglo se do dekonstrukcije svega poznatoga, eksperimentalnog romana, modernizam se pretače u futurizam i nikome nije jasno kuda ide postmoderni roman.

Roman kao odraz vremena i kritika društva i dalje postoji. Još uvijek se pišu društveni, psihološko, putopisni, obiteljski, ljubavni, kriminalistički, dječji i ostali romani koji vas žele sentmentalno dotaknuti, nasmijati, poučiti, ali forme pisanja u vrijeme umjetne inteligencije će sigurno pretrpjeti promjene. Te promjene su i nužne, jer ako umjetna inteligencija uspješno imitira ljudske pisce ili ih po tvrdnjama nekih stručnjaka čak i nadmašuje, ljudi će morati izmisliti neki drugi jezik i način izražavanja kao što nove generacije mladih ljudi oduvijek izmišljaju svoj tajni jezik ili sleng.