Suha koža – čime je liječiti?

Kako liječiti suhu kožu?

Suha koža čest je simptom brojnih kroničnih bolesti kože, kao što je atopijski dermatitis, no može nastati i zbog utjecaja okolišnih čimbenika, ponajprije hladnog vremena i učestalim isušivanjem kože tuširanjem. Premda u medicinskom smislu takav poremećaj nije težak i nije riječ o bolesti u pravom smislu riječi, suha koža može biti razlogom estetski nezadovoljavajućega i nenjegovanog izgleda kože, lošeg osjećaja, svrbeža i može se negativno odraziti na kvalitetu života. U nekim situacijama, posebice ako su zahvaćene ruke, moguć je nastanak kontaktnog dermatitisa koji se negativno odražava na radnu sposobnost i učinkovitost. U ovome članku govorit ćemo o fiziološkoj podlozi nastanka suhoće kože, kada i zašto je treba liječiti i o znanstveno utemeljenim načelima primjene emolijensa (pripravaka koji omekšavaju i vlaže kožu).

Funkcija kože

Primarna funkcija kože jest da čini zapreku između okoliša i unutrašnjosti organizma. Kao prvo, sprečava ulazak različitih mikroba u tijelo. Drugo, a ne manje važno, pogotovo za sisavce, koža smanjuje količinu vode koja se procesom isparavanja gubi iz tijela. Iako se koža sastoji od dva glavna dijela, dermisa (dublje smještenog dijela) i epidermisa (površinskog dijela kože), koji čine samo nekoliko redova stanica, ovdje ćemo se usredotočiti na gornji sloj kože.

Oroženi sloj kože (roževina) na samoj je površini kože i čine ga korneociti (mrtve stanice kože koje su izgubile jezgru) i lipidima bogati međustanični dvoslojni spojevi. Oni su proizvod specijaliziranih stanica kože, keratinocita u procesu koji se zove epidermalna diferencijacija u kojem te stanice sazrijevaju i proizvode točno definirane bjelančevine i druge spojeve dijeleći se i putujući od temeljnog sloja prema površini kože.

Poremećena epidermalna diferencijacija imat će za posljedicu poremećenu roževinu s nastankom neodgovarajućih međustaničnih dvoslojnih lipida i prirodnih ovlaživača. Keratinocitima je potrebno oko 14 dana da stignu iz temeljnog do oroženog sloja i još im je potrebno dodatnih 14 dana da bi se odbacili u zdravoj ljudskoj koži procesom koji je okom vidljiv kao prašinasto ljuštenje. Taj je podatak važan, ako imamo na umu da se djelovanje nekog štetnog utjecaja ne može vidjeti odmah nego tek 3 do 4 tjedna nakon njegovog djelovanja, ali isto tako, nije moguće vidjeti niti pozitivne učinke nekog sredstva u istom tom razdoblju, ako je primijenjeno u liječenju suhe kože. Osnovni sastojci emolijensa trebaju utjecati na različite čimbenike koji pridonose nastanku suhe kože i, što je najvažnije, koji utječu na epidermalnu diferencijaciju. Upotreba masnoća, fizioloških lipida, ovlaživača i sredstava protiv svrbeža pomoći će u obnovi lipidnog sloja, poboljšati hidrataciju kože, njezinu elastičnost i spriječiti nastanak svrbeža. Idealan emolijens trebao bi sadržavati te sastojke kao i sastojke koji bi potpomagali diferencijaciju. Zato temelj terapije suhe kože čini dobar i pravilan odabir proizvoda na tržištu emolijensa i njegova redovita primjena.

Da bi lakše predočili odnos korneocita i međustanične tvari, dermatolozi se često koriste slikovitim prikazom modela zida načinjenog od opeke i žbuke gdje su opeke zapravo korneociti (mrtvi keratinociti koji su izgubili jezgru i spljoštili se), a međustanična tvar poput brtvila ili ljepila ih povezuje. Ti međustanični lipidi nastaju iz fosfolipida, a čini ih složena mješavina lipida s glavnim udjelom ceramida, slobodnih sterola, kolesterola i slobodnih masnih kiselina. To su tzv. fiziološki lipidi. Njihova se uloga u organizmu sastoji od zadržavanja vode u tijelu sprečavanjem isparavanja vode na površini kože. Keratinociti također sadrže spojeve tzv. humektante, poznate kao prirodni ovlaživači koji privlače vodu. Voda u stanicama kože (keratinocitima) pomaže im u održavanju napetog oblika poput opeke zbog čega su keratinociti prava fizička zapreka, što je jednako važno i za održavanje elastičnosti i fleksibilnosti kože.

Ako se velika količina vode gubi isparavanjem, koža gubi vlažnost, stanice gube svoju napetost, a to dovodi do pukotina u koži. Te pukotine znatno smanjuju sposobnost kože kojom se odupire djelovanju nadražujućih tvari i ulasku potencijalno opasnih mikroba. Prirodne ovlaživače kože, koje koža normalno posjeduje, čini složena mješavina sljedećih spojeva: slobodnih aminokiselina, derivata aminokiselina i soli. U situacijama kada je smanjena količina laktata, kalija, natrija i kloridnih iona u roževini, također je smanjena vlažnost kože i njezina elastičnost.

Što razumijevamo pod pojmom suhe kože?

Premda naizgled jednostavan, a vrlo čest problem, kojim se bave dermatolozi, farmaceuti, znanstvenici s istraživačkim interesom na području kozmetologije i sami pacijenti, nema standardne definicije suhe kože. Suha se koža opisuje kao mozaik u čijem nastanku sudjeluju različiti čimbenici i uzroci, poput naslijeđa, metaboličkih i okolišnih čimbenika. Suha koža nije jedinstven entitet, jer od pacijenta do pacijenta postoje razlike u kemijskom sastavu i izgledu površinskog dijela kože što ovisi o djelovanju različitih vanjskih i unutrašnjih čimbenika na kožu.

Suha koža izgleda grubo, ljuska se, smanjene je elastičnosti, može svrbjeti i imati nelijep izgled. Suha koža sadrži smanjenu količinu vode (ispod 10%) što se povećava s kronološkom dobi (starenjem). Okolišni čimbenici, poput niskog postotka vlage u zraku, također remete epidermalnu diferencijaciju. Hladno vrijeme i nizak atmosferski tlak povezani su sa smanjenom hidratacijom kože; ta pojava se opisuje kao “svrbež zimi”. Danas se još više takvo stanje pogoršava boravkom u prostorijama s vrućim i suhim zrakom koji nastaje zbog modernoga centralnoga grijanja. Osim toga izloženost ultravioletnom zračenju može utjecati na diobu stanica u koži dovodeći do povećanog isparavanja vode i suhe kože. Od drugih okolišnih čimbenika izdvajamo činjenicu da izloženost dimu cigarete i učestali dodiri s onim što iritira kožu, poput deterdženta, mogu također uzrokovati puknuće lipidne zapreke i dovesti do suhe kože. Ne smije se zanemariti niti utjecaj abrazije; stalno trenje odjećom uklanja lipidni zaštitni sloj i pridonosi nastanku suhoće i iritaciji kože. Svrbež se često pojavljuje u suhoj koži i izazvan je izravno, mehaničkim ili termičkim stimulusima i /ili kemijskim medijatorima.

Po čemu se suha koža razlikuje od normalne, zdrave kože?

Osim smanjenog sadržaja vode, suha koža sadržava smanjenu količinu ceramida zbog povećanoga gubitka vode isparavanjem. Količina prirodnih ovlaživača također je smanjena u suhoj koži, a epidermalna je diferencijacija usporena ili smanjena. To su važne činjenice i spoznaje koje proizlaze iz znanstvenih radova, a te su spoznaje potom ugrađivane u svakodnevni, praktični pristup bolesnicima kako bi znanost u konačnici služila na dobrobit pacijentima s takvim problemima.

Kako se danas pristupa problemu suhe kože?

Primjenjuju se mnoge metode u sprečavanju i liječenju suhe kože. Tradicionalni pristup tom problemu bio je tzv. “izvana – unutra” pristup kod kojega su se nefiziološki lipidi (npr. petrolatum) primjenjivali radi okluzije površine kože i smanjenja isparavanja vode. Osim toga, dodani izvana, ti su lipidi povećavali količinu lipida u roževini. Poznajući danas probleme prodiranja spojeva kroz kožu i polazeći od činjenice da epidermalna diferencijacija ima presudan utjecaj, sve se više čini opravdanim pristup obnove normalne epidermalne diferencijacije. Takav pristup zahtijeva primjenu sastojaka i preparata koji lako mogu prodrijeti kroz kožu i djelovati unutar površinskog dijela kože. Cilj njihove primjene je poticanje prirodnog, tzv. intrinzičnog puta u epidermisu kako bi nastali normalni međustanični lipidi. Taj je pristup poznat kao tzv. “iznutra – van” pristup i mnogo je učinkovitiji od prethodno opisanog – “izvana – unutra” pristupa.

Drugo otkriće novijeg datuma je spoznaja o važnosti sprečavanja nastanka suhe kože. To je dokazano u terapiji suhe kože povezane s profesionalnim kontaktnim dermatitisom. Osim u bolesnika sa suhom kožom, u kojih je liječenje suhe kože i sprečavanje njezina nastanka smanjilo ili izliječilo profesionalni oblik kontaktnog dermatisa, takav je preventivni pristup opravdan i u drugim situacijama, npr. u bolesnika s atopijskom dijatezom (koji su zbog naslijeđa skloni alergijskim bolestima) i u onih koji često upotrebljavaju sapune i tako isušuju kožu.