Utjecaj rastave na djecu

U Hrvatskoj se trenutačno rastavlja jedan od pet brakova godišnje

Prema istraživanju 2006. godine, glavni razlozi za rastavu braka u RH su neslaganje karaktera, konzumiranje alkohola jednog ili oba supružnika, utjecaj/miješanje roditelja jednog ili oba supružnika, sukobi uloga u braku i izvan njega, zadovoljstvo seksualnim životom, percepcija “ženskih” i “muških” poslova. Posljedice rastave na supružnike mogu biti:

• socijalne (pad socijalnoekonomskog stanja, prekid života s djecom, prekid odnosa sa zajedničkim prijateljima, sukob s bivšim partnerom/icom, selidba, prekidi s rodbinom bivšeg partnera/ice. )
• psihološke (bijes, anksioznost, promjene raspoloženja, osjećaj neuspjeha, smanjeno samopoštovanje, samookrivljavanje, osamljenost, manjak potpore. )
• ponašajne (kašnjenje na posao zbog više obveza, problemi u intimnom životu, kratkotrajne površne veze, intenzivnije pušnjenje/pijenje alkohola. )

Stres zbog rastave traje otprilike jednu godinu. Usredotočenost na dijete Roditelji koji prolaze kroz rastavu često vjeruju da je zaštićivanje djece od stresa u toj situaciji u djetetovu najboljem interesu. Ali unatoč roditeljskoj najboljoj namjeri, djeca se tijekom ovog razdoblja često nađu u vrtlogu osjećaja. Umjesto zaštite, djeca tijekom ovoga stresnog razdoblja trebaju podršku i pažnju. Dječje reakcije na promjene uzrokovane rastavom ovise o:

• uključenosti roditelja
• situaciji prije rastave ili za rastave
• prilagodbi roditelja na rastavu
• roditeljskim vještinama obaju roditelja, slaganju oko odgoja djeteta i discipliniranja
• odobravanju i ljubavi obaju roditelja prema djetetu
• prilikama za razgovor s roditeljima o rastavi
• stupnju sukoba između roditelja
• ekonomskim problemima
• drugim popratnim stresovima (selidba, promjena škole, preudaja roditelja).

Što uzrokuje stres? Obitelj koju su do tada poznavali bit će drugačija Jedan od najvećih strahova za djecu je promjena. S rastavom dolazi do promjena u kućanskim odgovornostima. Djeca će se možda morati prilagoditi novim rasporedima, novim kućnim poslovima, vremenu obroka, promjenama vezanima uz odlazak na spavanje. Možda više neće imati kontakt s nekim prijateljima i udaljenim članovima obitelji (bake djedovi, rođaci). Gubitak privrženosti Djeca su povezana s roditeljima, braćom, sestrama, kućnim ljubimcima, a promjene u kontaktima s njima mogu uzrokovati tugu i frustraciju djeteta. Strah od napuštanja Djeca se boje da će ako izgube jednog roditelja izgubiti i drugog. Mogu kriviti sebe, osjećati se da nisu vrijedni ljubavi ili se ne osjećaju sigurnima. Brinu se o tome tko će paziti na njih i tko će ih uzeti iz vrtića ili škole. Čak i djeca čiji roditelji ostaju u braku mogu čuti od svojih prijatelja o rastavi i razviti strah od napuštanja. Neprijateljstvo između roditelja Svađanje i napetost između roditelja mogu utjecati na to da se dijete osjeća krivim, ljutim i osamljenim. Pokušaji da dijete zauzme stranu ili se okrene protiv jednog roditelja stvara zbunjenost i stavlja ga u sredinu sukoba odraslih. Važno je dopustiti djetetu da samo stvori mišljenje o svojim roditeljima. Djeca se boje da će ako izgube jednog roditelja izgubiti i drugog. Mogu kriviti sebe, osjećati se da nisu vrijedni ljubavi ili se ne osjećaju sigurnima.

Prilagodba na rastavu s obzirom na dob i razvoj djeteta

Uspjeh prilagodbe djece na rastavu njihovih roditelja ovisi o starosti djece. Novorođenče do druge godine Djeca su na ovom stupnju premalena da bi razumjela što se događa. Osjetit će promjene u svojoj okolini i kod osoba koje se brinu o njima. Na ovom stupnju djeca moraju naučiti vjerovati svojim roditeljima i vezati se uz njih. Roditelji trebaju osigurati potrebnu ljubav i sigurnost te prepoznati koje su promjene ostavile posljedice na dijete. Reakcije uključuju povećanu razdražljivost, promjene u navikama spavanja i povećanu anksioznost pri odvajanju. Novorođenčad ne razumiju ništa povezano uz odvajanje ili rastavu, ali primjećuju promjene u ponašanju svojih roditelja i osjetljivi su na emocije kod drugih osoba. Novorođenčad mogu primijetiti promjene u svojim rasporedima spavanja i hranjenja. Mogu imati probleme sa stolicom poput proljeva ili zatvora ili, što je češće, mogu povraćati. Mogu biti razdražljiviji, prestrašeni ili anksiozni. Što roditelji mogu učiniti? Roditelji mogu pokušati održati normalnu rutinu.

Mogu pokušati ostati mirni pred svojom djecom, odmoriti se dok njihove bebe spavaju, pitati obitelj ili prijatelje za pomoć. Roditelji trebaju zapamtiti da i novorođenče treba dodir oba roditelja. Od druge do pete godine Mala djeca mogu razumjeti da jedan roditelj više ne živi u njihovoj kući, iako ne znaju zašto. Predškolcima nedostaje mentalnih vještina da shvate što se događa i zašto. Također misle da je sve usmjereno prema njima i mogu vjerovati da su oni učinili nešto čime su uzrokovali rastavu. Predškolci se mogu vratiti na prijašnja ponašanja poput mokrenja u krevet, sisanja prsta ili strahova i mogu postati iznimno razdražljivi. Roditelji trebaju prihvaćati i umirivati dijete te održavati ustaljenost dnevne rutine koliko god je moguće. Mala djeca i predškolci još uvijek ne razumiju što razdvajanje i rastava znače, ali znaju da su njihovi roditelji ljuti i uznemireni te da žive odvojeno. Kad je riječ o reakcijama, mala djeca više plaču i postaju razdražljiva. Imaju probleme sa spavanjem i javljaju se promjene u toaletnim navikama.

Često se vraćaju na ponašanje male bebe (zahtijevaju da ih hrane roditelji). Osjećaju ljutnju ili frustriranost zbog situacije, ali ne mogu razumjeti i objasniti svoje osjećaje. Mala djeca mogu izraziti ljutnju ćudljivim napadajima gnjeva, zlovoljnim ponašanjem, udaranjem, razdražljivošću, nemarom ili povlačenjem. Mala djeca mogu se početi bojati bilo kojeg oblika odvajanja i pokazivati strah kada im roditelji nisu u vidokrugu. Predškolci osjećaju smisao gubitka i tuge. Postoji vjerojatnost da će imati “ugodne” fantazije poput “tata će se vratiti”, ali i neugodne “čudovišta me progone”. Predškolci se brinu o tome što će biti s njima i boje se da će ih napustiti roditelj koji im nije skrbnik. Često krive sebe za razdvajanje i rastavu. Mogu se osjećati odgovornima te misliti da ako se budu bolje ponašali, njihovi će roditelji ostati zajedno. Djeca mogu vjerovati da su njihove želje uzrokovale da jedan roditelj ode. Predškolci često postaju veoma ljuti, što pokazuju napadanjem roditelja kojeg okrivljuju ili usmjeravajem ljutnje prema unutra te postaju tužni ili povučeni.

Što roditelji mogu učiniti?

Roditelji trebaju umirivati i tješiti djecu te nastaviti održavati rutinu, mogu odobriti neka ponašanja, ali moraju postaviti jasna pravila i ograničenja neprikladnog ponašanja. Roditelji trebaju provoditi vrijeme sa svojim djetetom nasamo te mu omogućiti da se druži s članom rodbine koji je istog spola kao i roditelj koji ne živi kod kuće. Trebaju reći svome djetetu, i ponavljati ako je potrebno, da ono nije odgovorno za rastavu. Roditelji moraju obavijestiti o rastavi osobe koje se brinu o njihovoj djeci (odgojiteljice u vrtiću). Te osobe mogu podržavati djecu, ali i promatrati ih te prosuditi je li im potrebna dodatna pomoć. Roditelji mogu ohrabrivati djecu da podijele pitanja i zabrinutosti oko razdvajanja ili rastave. Mogu potaknuti svoju djecu da izraze osjećaje, uključujući i ljutnju, razgovorom, fizičkom ili kreativnom aktivnošću. Roditelji trebaju svakodnevno uvjeravati svoje dijete da ga razumiju i vole.

Od šest do osam godina

Djeca ove dobi bit će vrlo ljuta. Mogu reagirati nastupima gnjeva i agresijom, često usmjerenima na roditelja s kojim žive. Možda će htjeti preuzeti brigu o svojim roditeljima. Ljutnju mogu usmjeriti prema vani nepristojno se ponašajući ili prema unutra pokazujući osjećaj srama ili samookrivljavanja. Osnovnoškolska djeca počinju shvaćati što znači rastava. Vjeruju da njihovi roditelji više ne vole jedno drugo i znaju da više neće živjeti zajedno. Međutim, osjećaju se prevarenima. Imaju snažan osjećaj gubitka roditelja koji se iselio. Osnovnoškolska djeca nadaju se da će roditelji ponovno biti zajedno. Ponekad osjećaju da ih je odbacio roditelj koji je odsutan. Zato mogu postati vrlo depresivna, pokazujući to promijenjenim navikama u hranjenju i spavanju, nedostatkom zainteresiranosti za događanja oko njih, lošom koncentracijom, razdražljivošću i povučenošću te osjećajem bespomoćnosti. Mogu se osjećati zanemareno te se mogu brinuti za svoju i roditeljsku budućnost.

Što roditelji mogu učiniti?

Roditelji mogu ohrabrivati svoju djecu da s njima, rodbinom ili s drugim članovima obitelji razgovaraju o rastavi. Trebaju biti osjetljivi na pokazatelje depresije, straha ili problematičnog ponašanja. Ako je potrebno, trebaju potražiti profesionalnu pomoć. Roditelji mogu pomoći i tako da razvijaju osjećaj sigurnosti u svoga djeteta. Trebaju razgovarati s drugim odraslim osobama, a ne sa svojom djecom, o problemima odraslih poput novčanih pitanja, neriješenih osjećaja, stresa na poslu, itd. Roditelji bi trebali objasniti situaciju učiteljima ili drugim osobama koje se brinu o njihovoj djeci. Te osobe mogu promatrati dijete i procijeniti pokazuje li ono potrebu za dodatnom pomoći.

Od devet do dvanaest godina

Većina djece ovih godina bit će sposobna promotriti situaciju s oba stajališta. Međutim, svejedno će reagirati ljutnjom koju mogu pokušati prikriti negiranjem svojih osjećaja. Budući da stvari vide crno ili bijelo, mogu izabrati stranu i gledati na jednog roditelja kao lošu osobu. Uzdrman identitet također je čest na ovom stupnju razvoja kao i različite pritužbe. Mogu imati više problema u školi i u slaganju s prijateljima.

Od trinaest do osamnaest godina kada su adolescenti zreliji i bolje shvaćaju, gubitak odnosa roditelj – dijete tijekom razdoblja osobnih i socijalnih previranja uobičajen je problem. Nedostatak konzistentnosti (ustrajnosti) u disciplini i kontroli nije umirujuće. Neki se mogu osjećati prisiljeni prebrzo odrasti; drugi mogu izražavati svoju ljutnju i frustraciju na negativne načine. Adolescenti imaju dodatan izazov razvijanja seksualnosti i započinjanja veza s osobama suprotnog spola. Iako predadolescenti i adolescenti razumiju rastavu, obično ne prihvaćaju razdvajanje.

Često postaju vrlo ljuti. Mogu se osjećati razočarano, izdano i odbačeno od jednog ili oba roditelja. Mogu izgubiti povjerenje u odnose općenito. Mogu biti skloniji riskiranju i buntovnom ponašanju (uzimaju drogu, počinju sa seksualnim aktivnostima, izostaju iz škole). Predadolescenti i adolescenti mogu postati depresivni, povući se u sebe, a mogu i prijetiti suicidom. S druge strane, mogu popraviti ponašanje smatrajući da će time spasiti brak svojih roditelja. Predadolescenti i adolescenti mogu smatrati da je njihova neovisnost narušena. Mogu se bojati odvajanja od roditelja ili osjećati snažnu potrebu da se priklone jednom roditelju.

Što roditelji mogu učiniti?

Roditelji im trebaju omogućiti vrijeme za raspravu o njihovim osjećajima. Mogu predložiti pozitivne načine nošenja s osjećajima. Ako dijete ima problema u razgovoru s roditeljima, potrebno ga je ohrabriti da se povjeri drugoj odrasloj, povjerljivoj osobi poput rođaka, obiteljskom prijatelju, učitelju ili stručnom suradniku u školi. Roditelji trebaju slijediti ustaljenu rutinu što je više moguće. Roditelji trebaju nastaviti promatrati aktivnosti svoje djece: gdje su, što rade, s kime se druže. Važno je održati disciplinu i granice u odgoju. Trebaju naglasiti da iako se obitelj možda promijenila, djeca moraju nastaviti poštovati oba roditelja, poštovati kućna pravila i biti što bolja u školi. Roditelji moraju odoljeti potrebi da im dijete zamijeni supružnika koji nedostaje te trebaju razviti podršku odraslih i odrasli socijalni život.

Što kažu djeca

Što trebam od svoje mame i svog tate Trebam vas oboje da ostanete uključeni u moj život. Ako ne živite blizu, molim vas, pišite pisma, zovite i postavljajte mi mnogo pitanja o tome s kime provodim vrijeme, što volim i što ne volim raditi. Ako ne ostanete uključeni u moj život, osjećat ću se kao da nisam važan i da me zapravo ne volite. Molim vas da se prestanete svađati i da se pokušavate slagati. Pokušajte se složiti oko stvari koje su povezane sa mnom i s mojim potrebama. Kada se svađate zbog mene, ja mislim da sam učinio nešto pogrešno i osjećam krivnju. Želim vas oboje voljeti i uživati u vremenu koje provodim sa svakim od vas. Molim vas da podržavate mene i vrijeme koje provodim sa svakim od vas. Ako se ponašate ljubomorno ili uzrujano, ja ću se osjećati kao da trebam odabrati stranu i voljeti jednog roditelja više od drugog.

Molim vas da komunicirate izravno s mojim drugim roditeljem da ja ne moram prenositi vaše međusobne poruke. Želim da razgovarate jedno s drugim kako bi se poruke ispravno prenijele i da se ja ne moram osjećati kao da bih mogao nešto pogrešno prenijeti. Kada govorite o mom drugom roditelju, molim vas da govorite samo lijepe stvari ili nemojte ništa govoriti. Kada govorite zlobne, neljubazne primjedbe o mom drugom roditelju, osjećam kao da želite da odaberem stranu. Molim vas, zapamtite, želim da oboje budete dijelom mog života. Računam na svoju mamu i svog tatu da me odgoje, nauče me što je važno i pomognu mi kada budem imao probleme.

Kako pomoći djeci u prilagodbi na rastava – savjeti za roditelje

Potrebno je unaprijed pripremiti što ćete reći Način na koji ste rekli djetetu da se rastajete, gdje, kada i kako ste im to rekli, tko je bio prisutan, sve to ostaje zauvijek “zaleđeno” u djetetovu pamćenju. Djeca se mogu naći u situaciji da procjenjuju koji je roditelj “kriv” za rastavu. Vrlo je važno da u tim trenucima djetetu pružite emocionalnu podršku jer ono može izgubiti vjeru u jednog ili oba roditelja.

Roditelji trebaju zajedno reći djeci za rastavu, jezikom prilagođenim djetetovoj dobi

Oko 80% predškolske djece ne dobije nikakvo objašnjenje jer njihovi roditelji misle da su premaleni da bi razumjeli što se događa. No čak i vrlo mala djeca znaju da se nešto mijenja i potrebno im je na odgovarajući način objasniti što se događa. Oba roditelja trebala bi biti prisutna kako bi dijete vidjelo da su i majka i otac još uvijek uključeni u njihove živote i da će i dalje biti tu za njih. Preporučuje se da se predškolskoj djeci kaže i pripremi ih se za rastavu tjedan ili dva prije, djeci od pet do osam godina jedan ili dva mjeseca unaprijed, a starijoj djeci rastavu je dobro najaviti i prije.

Koliko je to potrebno, recite djetetu za promjene koje će uzrokovati rastava, kako bi ih razumjelo

Djeci nije potrebno u detalje objašnjavati razloge rastave jer ih to može zbuniti i povrijediti daleko više nego što bi im moglo pomoći. U svakom slučaju dopustite svom djetetu da postavlja pitanja te mu odgovorite u skladu s njegovom dobi. Također bi bilo dobro objasniti djeci što mogu očekivati (sud, dogovor oko posjećivanja, promjene u stanovanju) i pripremiti ih za to. Djeca trebaju znati da ona nisu uzrok rastavi Djeca predškolske dobi vide sebe kao središte svega. Zato ih može mučiti krivnja da je nešto što su oni učinili dovelo do roditeljske rastave. Roditelji trebaju naglasiti konačnost svoje odluke. Maštanje o pomirenju je često. Tako dugo dok djeca sanjaju o pomirenju, ona ne mogu prihvatiti stvarnost. Kada konačno prestanu vjerovati da će se njihovi roditelji pomiriti, oni mogu smanjiti bol oko rastave. Dobro je djeci objasniti da je roditeljska odluka o rastavi donesena zbog problema odraslih i da djeca ne mogu utjecati na tu odluku.

Djeci treba reći da ih oba roditelja i dalje vole

Dijete treba znati da ne postoji rastava između roditelja i djeteta i da će ga roditelj s kojim više neće živjeti i dalje voljeti i brinuti se o njemu. Posvetite vremena svojoj djeci, više ih grlite, govorite im često da ih volite. Djeca ponekad mogu odbijati posjete ili razgovor o odsutnom roditelju (“koji ih je ostavio”), posebno ako taj roditelj ima novog partnera. Ako vi živite s tim djetetom, objasnite mu da je moguće nekoga voljeti i kad ne volimo ono što ta osoba ponekad čini. Ako pak dijete odbija vidjeti vas, ohrabrite ga da vam kaže kako se osjeća bez obzira na to koliko je taj osjećaj negativan. Možda će trebati vremena da dijete ponovno izgradi povjerenje u vašu ljubav. Dobro je da oba roditelja razjasne djetetu da će ga nastaviti voljeti i brinuti se o njemu u budućnosti. Djetetu su potrebna oba roditelja. Osim brige i poistovjećivanja s roditeljem te sigurnosti u njihovu ljubav, dijete treba i doživljaj roditelja i onda kada taj roditelj nije prisutan. Ako mu se govori pozitivno i dobro o odsutnom roditelju, dijete će osjećati zadovoljstvo, nastojat će mu biti slično i tako će cijeniti sebe i imati osjećaj samopouzdanja. Ako dijete čuje i poznaje negativne činjenice o odsutnom roditelju, ono osjeća sram kao da je riječ o njemu samome. Posebno su štetne nepromišljene izjave poput: “Isti si kao otac” (u negativnom smislu).

Treba postaviti jasne granice dječjeg ponašanja

Djetetu treba jasno dati na znanje i otvoreno razgovarati o tome koja su ponašanja u redu, a koja nisu, a da pritom uvažavate djetetovo emocionalno stanje i njegove potrebe.

Roditelji trebaju tražiti pomoć od drugih odraslih osoba

Osobe iz djetetove okoline kao što su učitelji, treneri, rođaci ili prijatelji mogu pomoći djetetu da lakše svlada krizu oko rastave.

Roditelji koji se ne slažu trebaju sklopiti primirje kad su s djecom

Rastavljeni roditelji ne trebaju biti prijatelji, ali trebaju pomoći svojoj djeci suradnjom pri rješavanju problema djece.

Djecu treba ohrabriti da izraze strah, tugu i ljutnju

Ako djeca mogu otvoreno pokazati te emocije tada ih mogu početi i shvaćati i nositi se s njima. Iznimno je važno da dijete zna da s vama o tim osjećajima može razgovarati kad god poželi. Većina djece razgovara “u dijelovima”. Djeca ne vole sjesti i razgovarati kao odrasli. S djetetom možete razgovarati dok ga vodite u vrtić ili školu ili dok ste sami. Ponekad mlađa djeca ne razumiju vlastite osjećaje. Vi im možete pomoći u tome čitajući im zanimljivu knjigu o osjećajima i rastavi. Budite model izražavanja emocija, bez opterećivanja djeteta. Kada kažete: “Mama/tata je tužan/tužna jer. ” učite dijete da je u redu imati osjećaje i izraziti ih. Također, recite djetetu da ne morate imati jednake osjećaje u vezi s rastavom i da je to u redu. Uočite li da vam je teško nositi se s vlastitom žalosti, ljutnjom i zbunjenošću ili jednostavno želite podijeliti te osjećaje s ljudima koji se nalaze u sličnoj situaciji, možete potražiti grupe samopomoći rastavljenih roditelja. Isto tako vrlo je bitno djeci reći da je u redu o tome razgovarati s bliskim prijateljima ili učiteljima – emocionalna podrška izvan obitelji može im puno pomoći. Ništa ne može ukloniti dječju bol u kratkom vremenu, ali dopustimo li im da izraze svoje osjećaje, pomoći ćemo im da prihvate nastalu situaciju i da joj se prilagode.

Ne tražite od djece da biraju strane

Oni roditelji koji od djeteta traže i očekuju da ono stane na njihovu stranu, a odbaci drugog roditelja zapadaju u klopku zadovoljstva kada dijete izražava svoju ljubav riječima: “Samo tebe volim, mama. ” Time je dijete postalo lijek i rješenje roditeljima. Tako dijete odgaja roditelja da bude sretan, a ne da se roditelj brine o sreći svog djeteta. Na taj način dijete nosi onaj teret koji bi trebali nositi odrasli.

Dostupnost oba roditelja

Djeca koja imaju pouzdane, česte kontakte s roditeljem kod kojega nisu (obično otac) obično su bolje prilagođena; to je osobito točno za dječake. Međutim, zajedničko skrbništvo, kad dijete živi malo kod jednog, malo kod drugog roditelja, ne poboljšava dječju situaciju u slučaju prijateljske rastave, a osobito je pogoršava kod neprijateljske.

Djeca ne smiju biti upotrijebljena kao oružje

Djeci se čini velika šteta kada ih se prisiljava da prenose poruke ljutnje ili izmjenjuju informacije, kada su uvučena u prepirke oko novca, kad se od njih traži da izaberu stranu ili kad se posjeti obitelji pretvore u svađu. Neki roditelji pokušavaju što je više moguće otežati drugom roditelju da vidi djecu i pokušavaju pridobiti djecu kao saveznika protiv drugog roditelja. To je iznimno štetno za djecu. Ona obično teže da budu fer prema oba roditelja i ne žele povrijediti niti jednog od njih. Roditelji koji na taj način upotrebljavaju djecu, žrtvovali su dječje dobro za vlastito trenutačno zadovoljstvo. Za doborobit djece iznimno je važno da se roditelji potrude odvojiti odnose s partnerom od uloge roditelja.

Roditelji bi trebali biti u stanju prepoznati sukob između vlastitih potreba i potreba njihove djece

Roditelji trebaju provoditi vrijeme s drugim odraslima, ali njihova djeca trebaju društvo svojih roditelja. Stoga više vremena posvetite svojoj djeci. Vodite računa o tome da ako vi kao roditelj s kojim dijete ne živi niste spremni održavati sastanke prema danom obećanju, bit će bolje za vas da odustanete od daljnjeg sudjelovanja u odgoju djeteta. To će napokon dati vašoj djeci šansu da utemelje svoje živote na predvidljivosti i uhodanosti umjesto da svaki put iznova budu povrijeđeni razočaranjem i nesigurnošću. Odrasli moraju biti osjetljivi za probleme i pronaći rješenja da se zadovolje potrebe i djece i roditelja.

Život djeteta treba mijenjati što je manje moguće

Svaka promjena je stresna pa tako i rastava. Stoga bi bilo dobro da omogućite djetetu poznato okruženje i rutinu ako je to moguće. Ako će doći do velikih promjena kao što su zapošljavanje jednog od roditelja, preseljenje u novu kuću ili školu, potrebno je imati na umu da djeci treba posebno razumijevanje kako bi ih prihvatilo.

Roditelji trebaju iskoristiti svako pomoćno sredstvo koje mogu naći za sebe i svoju djecu

To uključuje korisne knjige, grupe samopomoći i društvene programe.

Što treba izbjegavati?

• Ne tražite od djece da prenose poruke drugom roditelju.
• Ne pitajte djecu pitanja o privatnom životu bivšeg partnera.
• Ne vrijeđajte bivšeg partnera pred djecom.
• Ne tražite od djece da odluče s kim će živjeti. To je odluka odraslih.
• Neka posjeti drugog roditelja ne ovise o plaćanju alimentacije.
• Nemojte reći djeci da je alimentacija mjera roditeljske ljubavi za njega.
• Nemojte kontrolirati što drugi roditelj radi za vrijeme druženja s djetetom (osim ako ste zabrinuti za sigurnost djeteta), niti postavljati uvjete za druženje.
• Ne uključujte djecu u rasprave oko nekretnina.
• Ne pokušavajte kupiti ljubav svoga djeteta.
• Nemojte s njima razgovarati o stvarima koje su za odrasle (novac, seksualni problemi).
• Ne očekujte da će djeca ispuniti mjesto roditelja koji je otišao.
• Ne tražite od djece da biraju strane.